M. N. A.

Rastanci znaju biti tužni... Ovi naši, na kraju školovanja, ispunjeni su sjetom i preplavljeni čarolijom svih dragih događaja koje smo proživjeli zajedno tijekom godina. Mi učitelji smo veoma emotivna bića. Rastanci su to i puni tjeskobe, zabrinutosti za tu mladost koja kreće u život, a čini nam se tako krhka za sve muke koje će vrebati na putu. Zahvati nas potom i ponos zbog svega što smo zajedno naučili, što nas je učinilo boljima i ljudskijima. I ne uspijeva nam pritom otjerati sjenu sumnje da smo možda mogli i bolje, i više, i svjedočanskije.

* * *

Opraštajući se od učenikâ na kraju njihova školovanja, redovito im istaknem nekoliko stvari koje bih volio da posebno upamte. Govorim im tako o muhi na zidu, zanimljivoj popijevci koju smo naučili tijekom godina provedenih zajedno, želeći da im svaki dan u životu, ma kakav bio, bude dopadljiva popijevka. Govorim im o guranju čavala u utičnicu, prvoj stvari koju smo naučili na našem prvom zajedničkom satu, nadajući se da u danima koji su pred njima neće biti "dobra djeca", nego da će postajati svakodnevno bolji. Govorim im o zadivljenosti i zahvalnosti pred otajstvenom odgovornošću života, vjerujući da su nazreli svoju uzvišenost, svoje dostojanstvo i svoje mogućnosti.

Na samom kraju poželim im da ostatak života provedu dišući.

Obično se začude zašto o tome govorim, kad je više nego očito da dišu i da će se kraj njihovog života poklopiti s trenutkom prestanka disanja. Ja im na to objasnim da je moja želja ne samo da dišu, nego da postanu svjesni toga da dišu.

- I prije desetak minuta ste disali, ali nitko nije bio svjestan onoga što radi, ili, ako hoćete, onoga što se s njim događa.

* * *

No, krenimo od početka. Što je zapravo disanje? Disanje je, vele, proces koji se sastoji od dva ključna dijela: primanje zraka i davanje zraka. Zanimljivost je disanja u činjenici da će se odvijati neovisno o tome mislimo li na njega ili ne. Iz toga proizlazi i treća spoznaja, neki bi rekli žalosna činjenica, da većina ljudi ne koristi u potpunosti mogućnosti svojih pluća i diše veoma rastreseno, pa stoga i veoma površno.

Bilo bi vrijedno postati svjesni disanja, tog simbola života, i posvijestiti si tako činjenicu da živimo. Činjenicu koja nam na prvi pogled izgleda banalna, ali je više nego važna. Jer ako nismo svjesni da živimo, ne možemo uočiti ni ono što se oko nas događa, ne možemo donijeti sud o tome i ne možemo djelatno utjecati na to. Uostalom, i Isus, koji je Krist, prije nego li će zatražiti da molimo, traži da bdijemo, da budemo budni, svjesni onoga što se oko nas i u nama događa.

Tek kad smo svjesni činjenice da dišemo, možemo napraviti odmak, zastati, usredotočiti se na svoje disanje i (poput Ruskog hodočasnika) moliti prateći tijek disanja; dok se udiše ponavljati cijelim svojim bićem: Hvala Ti za ljubav koju primam, a dok se izdiše ponavljati: Hvala Ti što ljubav mogu davati. Moliti puni zahvalnosti i nikada ne zaboraviti zahvaljivati za sve lijepo i dobro. Zahvaljivati za ljubav. Jer kad se sve sporedno makne, postaje jasno da sve lijepo i sve dobro imamo zahvaliti ljubavi. Ljubavi koju primamo, koju smo primali i koju tek imamo primiti. Potom zahvaljujemo za mogućnost da i mi budemo posrednici ljubavi drugim ljudima, da drugi čovjek osjeti uzvišeno dostojanstvo svoje ljudskosti u susretu s nama. Mogućnosti, velim, jer i Isus, koji je Krist, svjedoči nam da smo na ljubav pozvani, a ne prisiljeni.

* * *

Na kraju, valja još jednom ponoviti da bi bilo dobro jedinstvenu priliku života u potpunosti proživjeti, zahvatiti ljubavlju i ispuniti dobrom. I ne pristati na tlapnju da je išta manje od najboljega dovoljno dobro za nas. Ta zar i Isus, koji je Krist, ne potiče one koji u njega vjeruju da budu savršeni?

Bilo bi stoga tragično ukoliko prestanemo primati, a jednako kobno bilo bi prestati davati. Primanje i davanje održavaju nas na životu. Primanje i davanje. I zraka i ljubavi.

O kad bi bar svi ljudi disali! Disali duboko. Disali punim plućima.