Neki uglednik dotrča k Isusu, kleknu pred njim i upita ga: "Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?" Isus mu nabroji zapovijedi Dekaloga. On mu odgovori: "Učitelju, sve sam to očuvao od svoje mladosti." Isus ga pogleda i zavoli...

Oči imaju tajanstven jezik i izriču duboku prisnost među osobama, posebno kad je riječ između Boga i čovjeka. Psalmist pjeva: "Oči njegove motre, vjeđama proniče ljudske sinove." (Ps 11, 4) "Motriti" znači prodorni, duboki i snažni pogled. "Proniče" znači pogled koji prodire u dubine duše, i ništa ne ostaje skriveno; naprotiv, "sve je golo i razgoljeno očima Njegovim" (Heb 4, 13).

Vjernik uzvraća na ljubav Gospodinovu i diže svoje oči k njemu. "K Jahvi su svagda oči moje upravljene... Pogledaj na me i smiluj se meni... Odagnaj tjeskobe srca moga, iz bojazni mojih izbavi me! Vidi nevolju moju i muku i oprosti sve grijehe moje!" (Ps 25, 15-18) Pogled je uporan, ne trepne vjeđama dok mu se Bog ne smiluje. To psalmist iskazuje potresnom slikom: "Kao što su uprte oči u ruke gospodara, i oči sluškinje u ruke gospodarice, tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje." (Ps 123, 1-2) Sluga ne gleda u ruke gospodara, ni sluškinja u ruke gospodarice, da primi naredbu, ili iz straha i neke puke potčinjenosti, već da primi dar iz ruke dobročinitelja. I ne sustaje dok mu se Bog ne smiluje.

* * *

Iz ovoga čudesnog suočavanja vjernika sa svojim Bogom rađaju se duboka i čuvstvena intimnost, sigurnost i predanje u Božje ruke. Vjernik je siguran da će mu Bog pružiti pomoć; siguran je da će biti izbavljen iz svih tjeskoba, da će radost ispuniti njegovo srce, da će biti rasvijetljen svjetlom koje ga svega prožima, čini "svjetlosnim", nositeljem božanskog svjetla.

U Božjem oku vjernik otkriva Božju ljubav, Božju nježnost i tankoćutnost. Uza sve nedostatke, krhkost i ograničenost, on se osjeća jakim, sretnim, blaženim, svjesnim da je u Božjim rukama, u Bogu koji je ljubav. Svjestan je da između njega i Boga protječe ljubavni plameni tijek, koji ne mogu ni smrt ni vode Podzemlja ugasiti.

* * *

Ovaj uglednik mogao je u Isusovu oku vidjeti "Svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakog čovjeka" (Iv 1, 8). U Isusovu oku mogao je otkriti oko nebeskog Oca, koji ulijeva toliki mir i sreću u duši. Ipak, u tom susretu "oči u oči" nije odgovorio svojom ljubavlju i spremnošću da prihvati dar koji mu Gospodin pruža, koji mu omogućava da ispuni svoj život i da nađe "vječni život". Otišao je smrknut i žalostan, jer imaše veliki imetak. Za prolazna dobra žrtvovao je veliki poziv na koji ga je Gospodin pozivao, da bude njegov učenik, prijatelj, apostol, glasnik evanđelja. Tako je proigrao svoj život, a možda i vječni život i blaženstvo.

Oci i duhovni učitelji vide u ovom bogatom ugledniku jedno izgubljeno svećeničko zvanje. Poziv tako uzvišen, "golemi dar, ne zato", piše bl. Alojzije Stepinac jednom mladomisniku (27. lipnja 1957.), "što Vas stavlja iznad careva i kraljeva po časti, iznad svih armija po moći, nego zato što ni u jednom zvanju ne možete tako proslaviti Boga i koristiti besmrtnim dušama kao u svećeničkom zvanju". I jednom drugom mladomisniku (9. kolovoza 1956.) piše: "Veće stvari Vam nije mogao učiniti ni svemogući Bog nego Vas učiniti svojim svećenikom i dati Vam vlast nad Tijelom i Krvlju Kristovom. Zato se ne čudim onim riječima sv. Franje Asiškoga da bi, u slučaju da sretne na putu anđela i svećenika, najprije pozdravio svećenika, radi neizmjernog dostojanstva kojim ga je zaodjenuo Bog."

* * *

Velika je čast, i moć, i dostojanstvo svećenika, ali nadasve što svojim služenjem čovjeku i čovječanstvu najviše proslavlja Boga i otvara uvijek nove putove poboljšanju ovoga svijeta. Svećenička su zvanja zato dragocjena, posebno danas kad ponestaju. Na kolike je Isusovo blâgo i milosrdno oko pogledalo, ali se nisu odazvali, iz sličnih razloga kao i onaj bogati uglednik, iako su čuli da je Isus izgovorio "njihovo ime"!

Usrdno molimo Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, koja je doista golema!

* * *

Novo, dublje tumačenje Hrama i kulta, ono novo što nalazimo u Novom zavjetu, temelji se na osobi, djelima i riječima Isusa Krista. Glavna optužba protiv njega, podignuta od glavara svećeničkih i narodnih starješina, jest njegov stav prema Hramu. Svjedoci govore: "Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni.’" (Mk 14, 56) Evanđelist kaže da su svjedočanstva lažna. Radi se o Isusovoj proročkoj izjavi, što Ivan posebno ističe: Isus je govorio o "hramu svojega tijela" (Iv 2, 19). Isus u struji prorokâ napada kruti formalizam, kult bez duše.

Prorok Hošea govori: "Nek’ žrtvuju klanice što mi ih prinose, nek’ samo jedu meso! Jahvi se ne mile." (Hoš 8, 13) Još oštrije bezdušni kult napada prorok Amos: "Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti. Paljenice kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na pričesnice od ugojenih telaca vaših ni ne osvrćem se. Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću slušati zvuke vaših harfa. Pravda nek’ poteče kao voda i pravica kao bujica silna." (Am 5, 21-24)

O razaranju Hrama u 8. stoljeću prije Krista otvoreno govori prorok Miheja: "Poradi vas i vaše krivnje Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a Goru Doma prekrit će šuma." (Mih 3, 12) To će, dva stoljeća kasnije, ponoviti prorok Jeremija (Jr 7, 3-7).

To će ponavljati i pobožni Izraelac u svojim molitvama: "Nisu ti mile žrtve ni prinosi... Milje mi je, Jahve, vršiti volju tvoju." (Ps 40, 7-9) "Ne korim te zbog žrtava tvojih - paljenice su tvoje svagda preda mnom... Zar da jedem meso bikova ili da pijem krv jaraca? Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu, ispuni Višnjemu zavjete svoje!" (Ps 40, 7-14) Židovski će mudrac ponavljati: "Svevišnjemu se ne mile darovi bezbožnički: gomilom žrtava oni neće iskupiti svoje grijehe." (Sir 34, 19) Naprotiv: "Tko se drži Zakona, umnožava žrtve; tko vrši zapovijedi, prinosi žrtve prinosnice... Milo je Gospodu kad tko odstupa od zla, i okajnicu prinosi tko odstupa od nepravde." (15, 1-10)

Ta misao je prisutna u suvremnom židovstvu, u rabinskoj kniževnosti, u Kumranskoj zajednici.

Isus se poziva na proroka Hošeu da istakne kako su ljubav i milosrđe iznad kulta: "Milosrđe hoću, a ne žrtve!" (Hoš 6, 6; Mt 9, 13; 12, 7) To potvrđuju i oni koji mu nisu nakloni, kao pismoznanac: "Dobro, Učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage, i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve." (Mk 12, 32-33)

* * *

Kršćanstvo je time zahvaćeno. Novim očima, u svjetlu Kristova uskrsnuća, gleda na svijet službenog kulta; nadilazi ga i nanovo tumači. Povijesni zaokret opaža se posebno u sredinama obraćenika koji govore "grčki"; to su Židovi iz dijaspore, koji nisu toliko vezani uz kultske predaje. Njihov predstavnik Stjepan optužen je kao i Isus, da neprestance govori protiv svetog mjesta i Zakona (Dj 6, 13). Njegovi tvrdi dokazi, koje uzima iz proročkih spisa (7, 43. 48-50), nisu dragi službenom židovstvu. Osuđen je radi toga i pogubljen. Obraćenici pogani koji su bili prije bogobojazni-prozeliti, nastavljaju još obdržavati židovske obrede i običaje, dok obraćenici iz poganstva koji se obraćaju na kršćanstvo to odlučno odbacuju, ističući slobodu koju su u Kristu primili. U Ivanovu Evanđelju, koje je pisano devedesetih godina poslije Krista, već se govori o "židovskom blagdanu" (Iv 5, 1; 7, 2), što potvrđuje da kršćani imaju svoju pashu i svoje blagdane. Pavao će četrdeset godina prije reći: "Žrtvovana je Pasha naša, Krist. Zato svetkujemo, ne sa starim kvascem, ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine." (1 Kor 5, 7 s)

Tako prva Crkva već otkriva odvojeni kršćanski kult od kulta židovske predaje. Međutim, Isusov stav prema Hramu i kultu, kao i stav prvih učenika, unosi u kršćanstvo istinske, duboke i životne vrijednosti židovskog kulta, hrama i žrtava. To pruža dragocjena polazišta za tumačenje kultskog i "svećeničkog" poimanja kršćanskog iskustva i stvarnosti.