Ozdravljenje uzetoga jedno je od tih djela milosrđa Isusa Krista, iako se zbilo na drugom mjestu i u drugim okolnostima. Isus se nalazi u Kafarnaumu, u jednoj kući - vjerojatno Petrovoj - no i tu se nalazi toliko mnoštvo da se više nitko nije mogao približiti ni vratima kuće. Ljudi koji donesoše uzetoga nađoše se u neprilici - kako do Isusa? Ljubav je dosjetljiva: Popeše se na krov i “kroz otvor spustiše postelju na kojoj je ležao uzeti”.

* * *

Na osmoj slici “Svetih vrata” umjetnik je prikazao trenutak kada Isus kaže uzetomu: “Zapovijedam ti, ustani, uzmi svoju postelju i hajde svojoj kući!”

Čovjek se već podigao (nije više “uzeti”!), sjeo na svoj ležaj i ispružio ruke prema Isusu. Privučen otajstvenom snagom Isusovih ruku? Ili da mu se u svom ushićenju zahvali? Ili da mu se od sada preda i u njega stavi sve svoje pouzdanje? Vjerojatno sve zajedno. Teško je prodrijeti u osjećaj čovjeka koji je do tada bio nemoćan, jadan, prikovan za postelju, a sada je, eto, Isusovom božanskom moću prostrujala u njemu snaga kojom se svega toga oslobodio.

Isus stoji pred njim uspravan, dostojanstven, no ipak više u stavu svoje dobrote nego moći: blagim naklonom glave kao da ozdravljenome iskazuje blizinu i toplinu svoga srca, raširenim rukama otvorenost toga srca da ga prihvati.

Ne zaboravimo - kako čitamo u Evanđelju - da mu je prije toga, to jest prije nego ga je ozdravio, rekao: “Sinko, opraštaju ti se grijesi!” Je li bio grešnik? A tko nije? Židovi uostalom smatrahu da je svaka bolest kazna za grijeh. Tako promatrahu i ovoga uzetoga. S prezirom. Isus mu se obraća s ljubavlju, pa već i to iritira književnike i farizeje. Kada pak čuju gdje uzetome oprašta grijehe, sablažnjavaju se i bjesne: “Kako ovaj ovako govori? On vrijeđa Boga! Tko može opraštati grijehe osim Boga jedinoga?” Gotovo da ne kažu: Zaslužio je smrt! Isus ih razoružava: “Zašto tako mislite u svojim srcima? Što je lakše, reći uzetomu ‘opraštaju ti se grijesi’, ili reći ‘uzmi svoju postelju i hodaj’? Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji: Zapovijedam ti” - reče tada uzetomu - “ustani, uzmi svoju postelju i hajde kući svojoj!” Uzeti na to ustane, uzme postelju i iziđe naočigled sviju...

* * *

Isus ovim čudom potvrđuje svoje božanstvo. I svoje poslanje: da čovjeka ozdravi od njegove najveće bolesti, grijeha, po kojemu i svaka druga bolest i sama smrt uđoše u svijet. Da ga pomiri s Bogom, sa samim sobom, sa svim ljudima i sa svekolikim svemirom. Ozdravlja ga i od tjelesne bolesti - u ovom slučaju uzetoga, koji je simbol svake druge ljudske nevolje i bijede - da navijesti kako Bog želi ljude vratiti u prvotno stanje, iako ne više u raju zemaljskom, nego u onom nebeskom, gdje će “sam Bog biti s njima” i “otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe”.

* * *

Isus nastavlja svoje poslanje u Crkvi, svome Mističnom tijelu. U njemu i po njemu oprašta grijehe. I kršćanin, bez obzira na svoje mjesto u Crkvi i u svijetu, svojom ljubavlju prema bolesnicima dokazuje da je Isus Krist nazočan: upravo u toj njegovoj ljubavi i dobrim djelima, a u nevoljnima kada u njima gleda Krista: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće...”