S ONU STRANU KATEDRE

ČUDESAN PUT OD SRCA DO SRCA

ŽENA PUNA ŽENSTVENOSTI

Ma sjajan je! Šezdeset kilometara je propješačio do Gospinog svetišta samo zato da joj pokaže koliko je voli! I cijelim putem je molio krunicu. Moj učenik Antonio:

“Imam već krvave žuljeve na nogama. Ali, nije mi žao. Za Gospu mi nije ništa teško učiniti. Znadete li Vi što mi Gospa znači? Više nego moja mama, moja žena, moja obitelj. Zapravo, tek sad, kad ih gledam Gospinim očima, shvaćam svu njihovu vrijednost!”

Pa, to je fantastično! Ta Gospina sposobnost da ovako produhovi moje učenike - Antonija, Roberta, Sinišu; bili su dobri dečki, ali su sjajni molitelji. Ma oni bi molili i dan i noć, nikada im nije dosta krunica i klanjanja! I kažu da im je Gospa pomogla da se otvore Isusu, da se dobro ispovjede, da uvedu reda u vlastite živote, da zažive punim plućima i punim srcem.

I tek kad su Gospu zavoljeli, shvatili su što je to ljubav.

I ne samo oni! Gledala sam na HTV-u mlade narkomane koji su skupljeni oko s. Elvire u Međugorju. Pa, to su pravi zaljubljenici, molitelji, trubaduri, koji svojoj Gospi punim srcem pjevaju, rade, priređuju joj priredbe, zahvaljuju i vole je... Baš je vole. Svim srcem.

* * *

A u mom životu sve je teklo mnogo jednostavnije. Na poticaj jednog misionara, u sedmom razredu sam počela moliti “tri Zdravomarije za čistoću”, što je, priznajem, bio čisti “deal”: “Ti meni petice, ja tebi tri Zdravomarije”... A onda se povećavalo: više toga za učenje, pa onda i za moljenje; krunica, svakodnevna misa, časoslov, te ono na što sam zaista ponosna - svakodnevno čitanje Biblije. A sad, rekli bi marksisti, došlo je do “prelaska kvantiteta u kvalitet”. Bibliju i biblijska čitanja doživljavam gotovo opipljivo, trodimenzionalno. Katkad imam osjećaj kao da sam i sama dio mnoštva koje sluša Petra (a vidim i kako Marko bilježi), pa mi je vrlo duhovito kako Petar svako svoje svjedočenje počinje s onim: Isus je bio u mom Kafarnaumu, bio je i u mojoj kući, i - ozdravio je moju punicu! Činjenica da je Učitelj ozdravio njegovu punicu malog je ribara jednostavno oborila s nogu.

Ali Luka... koji nije poznavao Isusa, uopće ne misli da je najveće čudo, niti neka posebna “fora”, ozdravljenje Petrove punice. Njemu je bitan prvi Isusov nastup u Nazaretu. Sad mi je jasno i zašto. Pa, Luka je “sav Gospin”, Ona je njegov “izvor” i ja sam sigurna da je ona ispričala kako je Isus bio dočekan i odbačen u Nazaretu. I to se Luki “usjeklo u dušu”. Ma, Gospa, duh njegova Evanđelja, ona je duša onoga što Loisy kaže: “... Tu je psihološka nota, dubok smisao za svijet duše, prodorni ton, nešto što od srca dolazi, i u srce dira.” Ja sam uvjerena da nevjerojatna ljepota Marijina duha i duše dolazi od Isusa: ona je njega “obukla u tijelo”, a On je nju ispunio svojom dušom, darivavši joj takvu milinu, takvu bezazlenost, takvu dobrotu, takvu toplinu, šarm, nešto nevjerojatno “fluidno”, nevidljivo i neopipljivo, ali bezmjerno stvarno, što usrećuje, što razgaljuje i što ispunja dušu, sjećanje, pamćenje, mišljenje beskrajem ljubavi, radosti, prihvaćenosti i blaženstva, da se tome jednostavno ne može odoljeti.

* * *

Marija je uspjela i s Isusom, i s Josipom, i s Lukom, i s Ivanom (ali i s Antonijem, i s Robertom, i sa Sinišom) uspostaviti takvu bliskost koja se zaista može, posve prirodno i normalno, usporediti sa zaručnicom u “Pjesmom nad pjesmama”. Zašto nam teolozi nikad to ne kažu? Zašto ni propovjednici nisu i ovo naglasili u tumačenju Marijine intervencije oko vina u Kani Galilejskoj? Ma, sigurna sam da se Majka, koja se na svadbi zatekla sa svojim Sinom i s njegovim učenicima, osjećala, rekla bih, vrlo biblijski, bliskom tolikim scenama iz psalama, iz proročkih tekstova, iz duha i duše zaručnice iz “Pjesme nad pjesmama”, da je i sama prožeta tom ljepotom i smislom - poželjela da radost traje duže...

Što više čitam Bibliju, to više otkrivam kako je “sav zakon i proroci” sabijen u njezinu životu, s jedne strane, i s druge kako je ona “duhom ozračila” Lukino Evanđelje i Ivanove poslanice, u kojima se toliko puta ponavljaju riječi “ljubav” i “dječice...” Diskretno, nježno, nenametljivo, ženstveno i nadasve životno i snažno djelovali su njezina blizina, njezina riječ i njezina molitva, njezina priča i njezina sjećanja na one koji su joj bliski i koji su joj bili povjereni.

* * *

Nedavno je Chiara Lubich rekla kako joj je žao što u Crkvi nema dovoljno bliskosti, susreta duša, osobnog i intimnog. Ja sam ju našla - u Gospinom životu. Njezina misija je različita od spektakularnosti, teatralnosti, samouvjerenosti i žara Marije Magdalene i Samarijanke, koju zamišljam kao Ginu Lolobriđidu, rasnu ljepoticu - pučkog duha i vrckavosti. Marija je nešto ljepše, intimnije; ona zna vrijednost ljudskog srca i nalazi put do njega - puninom svoje ženstvenosti, djevičanske i materinske: intimno, diskretno i iskreno.

Od koje živim, u kojoj živim i s kojom živim.

U svim svojim danima i u svim svojim susretima.

>[SADRŽAJ]<