KAMEN PO KAMEN

LAKO JE BITI SIN KAD IMAŠ TAKVOGA OCA...

PREPOZNATI ONO BITNO

Alois Caspar iz Ostinghausena u Njemačkoj i Ante Kuzmičić iz Zastražišća u Hrvatskoj susreli su se samo jednom: na nedovršenom bunaru. Skoro vršnjaci, imali su različite živote. Ali u tri su bitne stvari slični: Obojica su riječju i životom kršćani i zato su se sreli. Obojica vole svoje supruge i zato su se susreli na nedovršenom bunaru. I obojica imaju isti hobi.

* * *

Bogoslov koji je tijekom godina radio u Njemačkoj i stanovao kod Casparovih tog je ljeta slavio svoju mladu misu, pa su Alois i Erika došli na slavlje. Usput su svratili i na Hvar i ostali nekoliko dana u Zastražišću. Tog ljeta smo otac i ja bili sami, jer je majka otišla u Canberru u posjet mojoj sestri i njezinoj obitelji. Otac ju je htio razveseliti, pa je u Osiku, gdje držimo koze, kokoši, patke i Sokola, odlučio sagraditi bunar, da se ne mora voda uvijek od doma nositi. Bio je srpanj i radovi su stali zbog lavande.

Tog jutra je otac otišao u polje, a ja sam ostao s gostima. Ugledavši ga kako silazi niz brijeg, Alois Caspar i ja smo odlučili dočekati ga u Osiku. Vraćajući se s polja, otac je u rukama nosio kamenje koje je naumio ugraditi u gornju ploču bunara. Alois Caspar se oduševio izgledom kamenja i otac mu ga je poklonio, da ga sjeća na ovaj susret i na ovu zemlju.

Alois Caspar je rođen u ravnici i cijeli svoj život je proveo u ravnici, u kraju gdje ponedjeljkom pogledaju s prozora ide li im itko u subotnji posjet. Kamenje je viđao jedino na slici. Stoga je, putujući po svijetu, skupljao kamenje i donosio ga doma. U kući je napravio police i čuvao to kamenje, kojemu je priroda podarila ljepotu i oblik koji na nešto podsjećaju. Kad mu dođe dragi prijatelj, odvede ga pred kamenje i pokazuje mu ga. Dok ga je meni pokazivao, bilo mi je jasno zašto voli kamenje.

Ali mi nije bilo jasno zašto moj otac voli kamenje i zašto ga skuplja. Rođen je u kamenu, cijeli svoj život živi u kamenu, bori se s njim i hrani se onim što kamenu otme. Tada sam postao svjestan onoga što sam oduvijek znao. Moj otac ima čudan hobi. Kad bi radeći u polju naišao na neki neobični kamen, na neki lijepi kamen, na neki drugačiji kamen, na kamen koji na nešto podsjeća, ne bi ga bacao na gomilu, među ostalo kamenje, niti bi takav kamen nosio kući, čuvao ga, izlagao ili pokazivao. Ostavio bi ga u polju, ali na posebnom mjestu, da u trenucima umora odmori svoju dušu na njemu. Da u trenucima kad mu već bude dosta kamenja pronađe ljepotu kamena u njemu.

Cijeli život sam to znao, ali tek tada sam postao toga svjestan. Otac me je, skupljajući kamenje, naučio da u životu među običnim prepoznam neobično, među istim pronađem drugačije i među svakodnevnim uočim lijepo. I da to ne potcjenjujem, niti da precjenjujem, nego da to sačuvam duboko u srcu, za dane upitnosti, za dane umora, za dane muke. I da na tome odmorim dušu, uvidim smisao i nastavim dalje.

Da ništa drugo od svog oca nisam naučio, i ovo bi bilo dovoljno.

* * *

Kad mi je ponuđeno da svoja razmišljanja zapisujem za čitatelje Veritasa, iznenađen i polaskan sam pristao, voljan pun udivljenja i zahvalnosti osvrnuti se na događaje kojima sam bio svjedok ili sudionik u svom kratkotrajnom i uobičajenom životu, i to neobično, drugačije i lijepo, ne potcjenjujući niti precjenjujući, ponuditi onima koji budu čitali i o pročitanom razmišljali, poput kamenčića u čudesnom mozaiku života.

Jer, kamen po kamen...

>[SADRŽAJ]<