JUBILEJI POZNATIH

PISCI I PJESNICI NA JUBILEJIMA (2)

RASKAJANI PETRARCA

Još jedno veliko ime, ne samo talijanske nego i svjetske književnosti vezano je uz slavlje jubileja. Francesco Petrarca, talijanski pjesnik prozvan “prvim modernim čovjekom”, osobno je sudjelovao na drugomu jubilejskom slavlju, 1350. godine.

Ako za Danteovu nazočnost na jubileju postoje neke nedoumice i nedorečenosti, Petrarkino sudjelovanje na slavljima u Rimu nalazi neposrednu i izričitu potvrdu i na stranicama pjesnikovih djela. Poznato je kako je posebno zastupstvo pošlo 1343. Papi Klementu VI. u Avinjon, gdje se tada nalazilo sjedište rimskog biskupa, moleći papu da sazove jubilej sredinom toga stoljeća, ne čekajući sljedeću stotu godinu, i potičući “avinjonskog sužnja” da se vrati u Vječni grad. U tom se zastupstvu, koje je predvodio rimski pučki tribun Cola di Rienzo, s osamnaestoricom uglednih Rimljana, našao i tada već proslavljeni pjesnik Petrarca. A kada je papa Klement VI. uslišao želju rimske delegacije i 1350. godine proglasio Jubilejem rimske Crkve, pjesnik je jednomu prijatelju izjavio kako je “Rim još od djetinjstva bio za njega prežarka želja”.

Da to nisu samo puke prigodne riječi, svjedoči i jedno Petrarkino pismo prijatelju Colonni, kojemu već 21. prosinca 1336. opisuje svoju unutrašnju pripravu za jedno takvo duhovno hodočašće. A kad je nastupio čas, slavni hodočasnik u listopadu 1350. kreće na svoje peto putovanje i prvo jubilejsko hodočašće u Sveti grad:

“Evo, ja sam već peti put krenuo u Rim, i tko zna hoće li to biti posljednji put. Ovo je od svih dosadašnjih putovanja najsretnije, jer je od svjetovnih briga plemenitija duševna skrb, a nebeska je slava dostojna upaliti naše čežnje više od prolazne slave.”

Ipak, Petrarkino hodočašće nije prošlo tako sretno kako je bilo zamišljeno, jer je na putu u Vječni grad za predaha u gradu Viterbu umalo propao njegov san o jubilejskom posjetu. I to iz pukoga banalnog razloga što je neoprezno stao iza konja, koji ga je tako silno udario kopitom da je morao prekinuti putovanje i tek nakon izlječenja proslijediti hodočašće u Rim.

Svoja duhovna iskustva Francesco Petrarca povjerava jednomu prijatelju u pismu iz Rima:

“I tako sam konačno prispio u Rim… Ako ga pak netko nije vidio, neka se ne usudi diviti se drugim gradovima. I kao što se dobrostivost rimskog puka potrudila da Grad za ovu prigodu postane još ljepši, tako će jubilejska godina pridonijeti, više negoli ikada, da bude duhovno još privlačniji. Hodočasnik će pohoditi grobove apostolâ… divit će se Gospodinovu liku…”

Tragove ovoga hodočašća možemo pronaći i u pjesnikovu velespjevu “Kanconijeru”, gdje se nalaze i prekrasni jubilejski stihovi u sonetu o starom hodočasniku, koji ga svojim blagim očima podsjeća na umiljati lik voljene Laure.

* * *

Za jubileja 1525. u Rimu se našao popularni talijanski pjesnik Pietro Aretino, inače autor i dosta slobodnih tekstova, ali i asketskih stihova parafraza pokorničkih psalama. Manje poznati pjesnik Girolamo Casio s istog jubileja ponio je uspomene i uvrstio ih u djelo “Clementina”, gdje dokumentira sve što je vidio. Njemu je jubilej poslužio ne samo kao duhovni i javni događaj za opisivanje, već mu je to bio poticaj za pjesničku igru brojevima, a u vezi s pojedinim jubilejem. Pronašao je zgodno podudaranje rednog broja jubileja s onim iza imena određenog pape, pa je tako Aleksandar VI. zatvorio vrata šestom jubileju, Klement VII. zaključio je sedmi jubilej, jer je dolikovalo da “il Sette il sette chiuda, e il Sesto il sesto” (“Sedmi zatvara sedmi, a Šesti šesti”).

* * *

Pedeset godina kasnije na jubileju nalazimo još jedno poznato ime, ne samo talijanske književnosti. Torquato Tasso u svojem epskom djelu “Oslobođeni Jeruzalem” nakratko se osvrće na otvaranje Svetih vrata za jubilejske 1575. godine, diveći se papi Grguru XIII., čovjeku kojega Montaigne dvoznačno nazva “divnim mužem, koji je stvorio javna djela i popravio ceste”. Tasso je svoje djelo osobno položio 1575. na grob apostolskog prvaka, a u XI. pjevanju podignuo spomenik ovom događaju.

>[SADRŽAJ]<