BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

“SILAZI KAO GOLUB I SPUŠTA SE NA NJEGA...”

DUH SVETI

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Kod Isusova krštenja sva četiri evanđelista govore o silasku Duha na Isusa. Marko: “I Duh poput goluba silazi na nj”; Matej: “Silazi kao golub i spušta se na nj” (3, 16); Luka: “Siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba” (3, 22); Ivan: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu” (1, 32).

Duh Sveti nije vezan uz neku konkretnu stvarnost da bi u njoj kao takvoj postao vidljiv, kao Isus Krist u ljudskoj naravi. Golub, vjetar, ognjeni jezici, oblak... samo su slike, simboli, a nisu utjelovljenje Duha Svetoga. Oni naviještaju njegovu prisutnost. Duh Sveti nije u njima dohvatljiv, kao Isus Krist u svom tijelu. Nema “lica”, kako kažu oci.

* * *

U Starom zavjetu Duh Božji silazi, ispunja i povremeno podržava proroke i vođe naroda i po njima se objavljuje kao povijesna spasenjska sila izabranog naroda. Izraelski narod ga ne doživljava kao stalnu prisutnost usred svojega narodnog bića. Proroci naviještaju i Židovi vjeruju da će Duh počinuti u punini na Mesiji i u mesijanskom vremenu bit će izliven na svako tijelo, i to trajno.

“I Duh poput goluba silazi na nj...” (Mk 1, 10)

Isus je ispunjen Duhom Svetim u utjelovljenju: “začet po Duhu Svetom” (Lk 1, 35). Kao Bog od vječnosti je Gospodin Duha (2 Kor 3, 17). Na krštenju je od Oca svečano ustoličen za Mesiju, po Duhu Svetom. Isusovo javno djelovanje je označeno Duhom Svetim. Isus “pun Duha Svetoga vratio se s Jordana”. “Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom” (Lk 4, 1). “U sili Duha vrati se u Galileju” (4, 14). I tako sve do smrti, u kojoj imamo vrhunsko očitovanje Duha Svetoga. U času smrti Isus, naklonivši glavu, “predade Duh” (Iv 19, 30). Oci vide ovdje predanje Duha Crkvi, što je Isus obećao: “Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugog Branitelja, da bude s vama zauvijek.” (14, 16) To je na dan uskrsnuća svečano potvrdio: “Primite Duha Svetoga” (20, 22). I posebno na Dan Pedesetnice (Dj 2).

Ovdje imamo nešto novo o djelovanju Duha Svetoga, što se do tada nije ostvarilo u povijesti spasenja; novi način njegova postojanja, njegove prisutnosti. Ušao je u našu povijest i ostao sa svojima zauvijek.

* * *

Isusovo krštenje znak je rađanja Crkve, koja se rađa krštenjem u Duhu Svetom i postaje novi Božji narod. Crkva nije naprosto “nastavak Kristova utjelovljenja”, niti produženi Alter Christus - Drugi Krist. Djelovanjem Duha Svetoga Isus biva prisutan u Crkvi. Zemaljska povijest Isusa iz Nazareta ima svoj svršetak, ali njegova ispunjenost Duhom ostaje trajno prisutna u njegovoj Crkvi. Duh Sveti je duša Crkve. On se očituje po svojem milosnom djelovanju, izvanrednim karizmama, koje se tijekom postojanja Crkve odvijaju u svijetu i čine Isusa prisutnim i djelatnim kroz prostor i vrijeme.

Isusovo krštenje je i slika našega krštenja. I mi smo na krštenju postali ispunjeni Duhom Svetim. To se mora očitovati u našem životu i djelovanju. Moramo i mi kao i Krist u Duhu djelovati. Duh Sveti mora se iskustveno i u nama doživjeti.

Prvi vjernici nisu toliko raspravljali o Presvetom Trojstvu, već su svjedočili iskustvo prisutnog Krista i iskustvo njegova Duha. Nije dosta znati sav nauk o Duhu. Mnogo je važnije djelovati u Duhu Svetom. Duh Sveti nije se tako objavio da njegov “Ja” stoji nasuprot našem “ja”, kao što je u objavi Jahve u Starom zavjetu ili Isusa Krista u Novom zavjetu. On ne želi biti u prvom redu predmet što ga gledamo i proučavamo, nego “milosno oko koje u nama gleda”. Duh je posrednik koji sam sebe posreduje i ne treba drugog posrednika. Isus u svojoj ljudskoj naravi stoji nam sučelice kao predmet promatranja. Duh Sveti ne stoji sučelice, mi ne stojimo pred njim, nego u njemu. Samo u Duhu stvaramo odnos prema Kristu. Iskustvo Duha je iskustvo Krista (A. Schneider).

* * *

Do susreta s Kristom, da ga osjetno doživimo u sebi, dolazi kroz susrete s ljudima koji posjeduju Duha Svetoga. To su nosioci Duha, članovi Crkve, posebno oni kojima je dana vlast i milost da djeluju u Crkvi. Duh se pojavljuje u njima i po njima. Oni su, istina, podložni grijehu. Zato se iskustvo Duha Svetoga uvijek zasjenjuje grijesima ljudi kroz koje se pojavljuje. Čovjek je tako u isto vrijeme i zapreka i posrednik Duha.

Prostor u kojem se ostvaruje prisutnost Duha je zajednica, Crkva. Kroz Crkvu doživljavamo Duha i vezani smo s Kristom. To doživljavamo posebno u euharistijskom slavlju, u kojem Isus Krist “snagom Duha Svetoga” okuplja svoj narod da “od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu žrtvu Imenu njegovu”. Duh Sveti, kao u navještenju Gospodinovu, i kod svete mise silazi nad darove i pretvara kruh i vino u “Tijelo i Krv” Gospodina našega Isusa Krista. U svakoj misi “ispunja nas Duh Sveti”, da budemo u Kristu “jedno tijelo i jedan duh”.

Duh Sveti u Crkvi, kao i u svakom pojedincu, ima istu ulogu kao i u Presvetom Trojstvu - On je veza ljubavi. Tako i u Crkvi i u svakom vjerniku djeluje po ljubavi, koja je istinit i siguran znak da Duh Sveti djeluje u nama. Tako u Duhu i naše djelovanje postaje slava Ocu po Sinu.

KRŠĆANINOV ŽIVOT JE BOGOSLUŽJE (1)

KULTSKI IZRIČAJI

Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio je godinu 2000. Velikog jubileja Euharistijskom godinom. Euharistija je “izvor i vrhunac svega kršćanskog života” (LG 11), ona je “sažetak i ukupnost naše vjere” (KKC 1227). Ova razmatranja pokušavaju nam pomoći da još bolje i još dublje shvatimo ovo veliko otajstvo ljubavi naše svete vjere.

Hram je središte i ishodište židovske religioznosti i nacionalnog identiteta. Za saduceje, koji čine jezgru svećenstva, Hram je religiozni prestiž i ekonomska osnova. Za farizeje sva se religioznost nekako vrti oko Hrama, oko desetine i prvinâ za Hram. Kumranska zajednica, iako se odijelila od Hrama, ne zabacuje ustanovu kao takvu, već iščekuje novi Hram, koji će podići Mesija. Pokreti zelotâ, koji su prouzročili prvi i drugi židovski rat, svoj ustanak počinju i završavaju u Hramu, koji je radi toga do temelja razoren.

* * *

Iako se kršćanstvo širi po Sredozemlju, i Novi zavjet nastaje većinom izvan Palestine, među obraćenim poganima, za koje Hram i židovski kult nemaju važnosti, ipak često susrećemo riječi: hram, oltar, žrtve, svećenik, svećenstvo, kao i razne čine i žrtve bogoštovlja: prinose, ljevanice, prinosnice, pomirnice, holokaust.

Najočitije se to vidi kod Luke, koji je izrastao i stasao u sredinama gdje nema židovske kulturne baštine, a ipak pokazuje tako dubok interes za Hram i za židovski kult. Počinje svoje izvješće o Isusovu događaju divnim likom svećenika Zaharije, pravedna čovjeka pred Bogom u Hramu, gdje prima navještaj rođenja Ivana Krstitelja. Luka i na početku svojega drugog djela, povijesti Pracrkve, Djelâ apostolskih, zapisuje značajnu bilješku kako je “mnoštvo svećenika” (Dj 6, 7) prihvatilo vjeru. Sam Isus započinje svoje javno djelovanje u Galileji, nastupom u sinagogi zavičajnog Nazareta, gdje se predstavlja kao obećani Mesija kojim započinje ostvarivanje Božjeg kraljevstva (Lk 4, 16-22), ali svoje javno djelovanje završava izgonom trgovaca iz Hrama, kuće svoga Oca (19, 45 s).

Isus sudjeluje u sinagogalnom i u hramskom kultu. Otkriva stvarnost i važnost kulta, hrama i svećenstva. Zorno pokazuje kojim duhom treba prinositi žrtve: “Ako prinosiš dar na žrtveniku, pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom; idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.” (Mt 5, 23 s) Govori o subotnjem počinku koji svećenici krše u hramu bez krivnje (12, 5). Visoko cijeni Hram i žrtvenik, što ističe u raspravi s pismoznancima i farizejima, koje naziva slijepim vođama, budalama i slijepcima. Govor im: “Ta što je veće: dar ili žrtvenik što dar posvećuje? Tko se, dakle, zakune žrtvenikom, kune se njime i svime što je na njemu. I tko se zakune Hramom, kune se njime i Onim koji u njemu prebiva.” (23, 18-21)

Isus to potvrđuje i svojim činima. Ozdravljenom gubavcu naređuje: “Idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” (Mk 1, 44) I desetorici gubavaca reče: “Idite, pokažite se svećenicima!” (Lk 17, 14) Izgoni trgovce iz Hrama i sprečava svako obeščašćenje Hrama, koji je “Dom molitve za sve narode” (Mk 11, 15-17). Proročki naviješta razorenje Hrama, toga veličanstvenog zdanja (Mk 13, 2), ali s dubokom boli u srcu, u plaču (Lk 19, 41-44).

* * *

Sva četiri evanđelista - prva tri na svršetku Isusova djelovanja, Ivan na početku - donose izvještaj o izgonu trgovaca iz Hrama. Evanđelisti nam to opisuju kao proročki čin. Isus želi da Hram zaista bude mjesto molitve, susreta s Bogom i mjesto okupljanja Božjega naroda. Isus je došao da okupi raspršene Izraelce i stoga traži korjenitu izmjenu svega, počevši od Hrama. Isus govori da će razvaljen hram u “tri dana” podići. Taj Isusov izričaj, koji sugovornici krivo tumače, upućuje na novi Hram. Ivan to jasno kaže: “On je govorio o hramu svoga tijela.” (Iv 2, 21) Židovi očekuju da će Mesija sagraditi konačni (treći) Hram. Isus neizravno kaže da je on Mesija i da je očekivani mesijanski Hram njegovo proslavljeno Tijelo, u kojemu se ostvaruje konačni susret s Bogom. To veli tajnovito, dok kaže: “Velim vam: veće od Hrama jest ovdje!” (Mt 12, 6)

* * *

Nakon Isusova uzašašća učenici polaze u Hram da hvale Boga (Lk 24, 53). Prva kršćanska zajednica, vjerna židovskim običajima, uzorno posjećuje Hram (Dj 2, 46-47), te prisustvuje dnevnim molitvama u Hramu (3, 1). Pavao u svojim poslanicama ne govori mnogo o Hramu i o židovskom kultu, ali obavlja svoje zavjete po židovskom običaju. U Kenhreji se ošiša, jer imaše zavjet (18, 18). Na posljednjem svojem hodočašću u Jeruzalem obavlja propisne obrede posvete (21, 26).

Židovi iz dijaspore, koji govore grčki, u svjetlu Isusova uskrsnuća otkrivaju otajstvo novoga Hrama i već gledaju ostvarenje Isusova proroštva o razorenju rukotvorenog hrama (Dj 6, 13-14). Hram je od sada zajednica vjernika u Gospodinu. “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.” (1 Kor 1, 16) “Tijelo je vaše hram Duha Svetoga.” (6, 19; 10, 18-20)

Novi Hram, eshatološki Hram, tamo je gdje se ostvaruje novi odnos s Bogom, novi Savez, po snazi Duha Svetoga, koji je dar uskrsnog Gospodina, gdje se slavi euharistija, gdje se uzdižu molitva i žrtve Ocu po Kristu, u Duhu Svetome. To su “istinski klanjaoci, koji se klanjaju u Duhu i Istini”; takve klanjaoce Otac traži (Iv 4, 23).

>[SADRŽAJ]<