Strašna se nevolja oko prve polovice petog stoljeća oborila na cijelu Europu. Huni, podrijetlom iz Mongolije, provališe u Rusiju, pa se zatim spustiše prema jugu, sve do obala Jadrana. Nezaustavljivi, prodriješe i u samu Italiju. Ne bijaše u njih pješaštva, već na hitrim poludivljim konjima pregaziše sve što im se na putu prepriječi. Oboružani lűkom i kratkim mačem, bijahu vješti izbacivati svoje smrtonosne strijele u punom galopu, sijući strah među vojskom i među narodom. Nikoga ne štedješe. Zarobljenikâ u njih ne bijaše. Ubijahu i samu djecu, a žene oskrvnjivahu. Pljačkahu sve do čega dođoše, a zatim spaljivahu i zemlju i nastambe, tako da iza njih ostajaše samo pustoš i zgarišta. Predvodio ih je strašni Atila, kojega nazvaše "Bič Božji". Mnogi smatrahu da je poslan kao kazna Božja za ljudske grijehe i za nevjernost Bogu.

452. godine stiže Atila sve do Akvileje. Pustošio je po mletačkom kraju, te se napokon utaborio na istočnoj obali rijeke Mincio, koja utječe u najveću talijansku rijeku - u Po.

* * *

Glas o prodoru Huna u Italiju doprije i do Rima. Znalo se da će oni nastaviti osvajati. Rim, središte kršćanstva, bio bi im posebna poslastica. Znajući u kakvoj su pogibelji, pitahu se kako se obraniti; štoviše, kako zaustaviti "Bič Božji" da i dalje ne sije smrt i očaj. Car Valentinijan nalazi se u Carigradu, a vojska je nespremna i gotovo u rasulu.

Na Petrovoj stolici u to je vrijeme papa Leon, sveta i jaka ličnost, koga s pravom nazvaše "Velikim". On odluči goloruk poći ususret groznom Atili, ne bi li ga nekako odvratio od ratnih pohoda, i nagovorio da se vrati u svoju domovinu.

- Tko hoće poći sa mnom, neka pođe! - reče Leon jednoga dana svojim đakonima, koji su mu pomagali u rimskoj biskupiji.

Prije toga tri je dana postio i dan i noć molio na grobu sv. Petra. Uzdao se u njegov zagovor i u njegovu zaštitu.

Pošto mu se pridružiše, pođoše svi zajedno prema sjeveru i zaustaviše se na suprotnoj obali rijeke gde se Atila utaborio. S druge se strane čuje galama i raskalašenost polupijanih Huna. Papa Leon obrati se mirno svojim đakonima:

- Sutra ujutro odjenut ćemo se u svečano ruho, prijeći rijeku i poći ususret Atili. Nadam se da će me htjeti saslušati i poslušati.

- Oče - odgovori mu nato jedan od đakona - nema on nikakva straha Božjega: odrubit će nam glave i izvijesit ih kao trofej pred svojim šatorom...

- Sinko - prekine ga Papa - moramo se pouzdati u zagovor svetih apostola i u pomoć svemogućega Boga. Nije Atila jači od njega, koga Biblija naziva Gospodinom vojskâ.

Sljedećeg jutra papa Leon, zajedno s đakonima preplovi rijeku i uputi se prema taboru Huna. Hodao je čvrstim korakom - iako star, nogu mu ne klecahu, niti štap podrhtavaše u njegovoj ruci. Pred taborom ih zaustaviše stražari i odvedoše pred Atilin šator. Tu se oko njih sleti sva vojska, znatiželjno ih promatrajući, jer nikada ne vidješe nešto slično. Leon je mirno, dostojanstveno i poput mramorna kipa stajao među njima, sve dok jedan od njih ne pođe probuditi silnoga vojskovođu, kojemu svojim hrapavim glasom reče:

- Ustani, slavni vođo! Došli ovamo neki ljudi i čini se da žele razgovarati s tobom.

Atila gunđajući ustane, izađe pred šator, protrlja oči i još uvijek zijevajući pođe prema čudnim došljacima. Usput prišapne svom doglavniku:

- Čujmo ih! Ne priliči da tako hrabre ljude prezremo i odmah ubijemo. Imamo za to vremena. Bit će zabavno...

Došavši pred Papu, prezirno mu se obrati:

- Tko si i po što si došao ovamo? Kazuj jasno, kratko i brzo! Nemam vremena s tobom trošiti ni jednu suvišnu riječ. Probudio si me iz moga slatkog sna i već je to dovoljno da ti odapnem strijelu ravno u srce!

Leon, ne trepnuvši okom, odgovori:

- U ime Božje, molim te, vrati se natrag, napusti Italiju i Europu i pođi sretno u svoju domovinu!

Kada Huni preko tumača saznaše što to Leon reče, svi prasnuše u smijeh. I dok su se već veselili plijenu, začudiše se kada vidješe da se Atila približava Leonu, pada pred njega i ponizno mu ljubi noge. Podigavši se, naredi svojima:

- Već danas dižemo šatore! Odlazimo i vraćamo se kući!

Vratio se i papa Leon sa svojim đakonima, obavivši sretno svoj posao. Putem su neprestano zahvaljivali Bogu što ih je oslobodio - i ne samo njih, nego i čitavu Europu - "Biča Božjega".

Kada odoše, još uvijek začuđeni, a pomalo i bijesni, vojnici upitaše Atilu:

- Zašto si se tako ponio pred onom ludom? Na jednu jedinu tvoju riječ bili smo spremni da ih na licu mjesta sasiječemo...

- Učinio sam to radi sebe i radi vas. Iznad toga čovjeka, kojega vi nazivate ludom, vidio sam dva snažna ratnika s isukanim mačevima, koji mi rekoše: "Ne budeš li poslušao ovoga svećenika, umrijet ćeš ti i sva tvoja vojska! Ne vjerujem u njihova Boga, ali sada vidim da je njihov Bog velik!"

* * *

Da, doista je velik Bog naš, Kralj kraljeva i Gospodar gospodarâ! Sve je u rukama njegovim i velika je moć njegova! Zar nisu u njegovo ime i s krunicom oko vrata naši junaci otjerali iz "Lijepe naše" novovjekovnog Atilu i svu silnu vojsku njegovu? U to sveto Ime možemo i mi uvijek otjerati đavla iz svoga srca i iz svog života!

Priredio: ZVONIMIR ZLODI