U nazočnosti brojnih štovatelja našega "najozbiljnijeg kandidata oltara", njegovih uistinu herojskih kreposti, svetog života i jednako tako smrti, svečanim misama od 2. do 5.ožujka ove godine proslavljena je 35. obljetnica njegove smrti, upravo u ovoj godini Velikog jubileja.
Crkva Majke Božje Lurdske u Zagrebu bila je mjesto "razmjene duhovnih darova i milosti", susret neba i zemlje, gdje je potrebno naglasiti: ovogodišnje Antićevo bilo je nemali doprinos duhovne naravi ovoj Jubilarnoj godini, koja je također duhovno obogatila ovogodišnje Antićevo. Vrijeme korizme je treći duhovni sadržaj, napose prikladno i poželjno vrijeme našega vjerskog (pre)ispitivanja - gdje se nalazimo u hodu prema Bogu i s Bogom, vjerujemo li uistinu da je On s nama uvijek na putu?
* * *
Primjer Antićeva života svakako je za promišljanje i za trenutke tišine i sabranosti, ali "duhovno profitirati" od svetosti Antićeva života možemo jedino ako se trudimo nasljedovati njegove kreposti. On je svojim životom dokazao i pokazao kako je svetost i danas moguća.
Evo tek nekoliko naglasaka iz
propovijedi četvorice predvoditelja misnih slavlja:
Na početku svoje propovijedi fra Vladimir Tadić je izrazio želju da nam ovogodišnje "Antićevo 2000." svima postane po dobrom i vjernom sluzi Božjemu i prava i istinska duhovna obnova u svjedočenju naše kršćanske vjere, ljubavi i nade. Zatim je citirao fra Bonaventuru Dudu i njegove riječi od prije desetak godina: "Šteta je što naše današnje svećenstvo nema u Zagrebu jednoga duhovnog oca kakav je bio fra Ante Antić." Ili pak riječi mons. Nikole Eterovića: "Dobri otac Antić pred Crkvom treba biti uspješni revnitelj i promicatelj svake duhovne obnove svećeničkoga, redovničkoga i laičkoga vjerskog života Crkve. On je u tome već uzor, primjer, zaštitnik i zagovornik na nebu." Završavajući propovijed, fra Vladimir Tadić je zaključio mislima iz odlomka Markova Evanđelja o slijepcu Bartimeju: "I, doista, konačno ćemo i mi kroz ovogodišnje Antićevo moći progledati, ozdraviti, ustati na uzvišeni, kršćanski život prave ljubavi, mira i sreće, ako se uspijemo obnoviti u vjeri i vjernosti - i slijepca Bartimeja i sluge Božjega o. Ante Antića, a to nas vodi našem sigurnom, radosnom i pravom putu s Kristom u treće tisućljeće naše kršćanske povijesti."
O. Nikola Stanković je za temu svoje propovijedi uzeo naslov "Što nam ima reći sluga Božji o. Antić za Veliki jubilej 2000.?" i, između ostalog, rekao: "Ako je svrha jubileja oprost i pomirenje, onda mi se čini da je fra Ante Antić neprestano živio jubilejski. (…) Nije lako pomiriti našu aktivnost i Božju providnost." Zatim je istaknuo nužnost pomirbe, sa sobom, s Bogom i s ljudima, kao osnovni preduvjet iskrenosti i autentičnosti naše vjere, i gdje nam je o. Antić izvrstan primjer: djelotvornog kršćanstva, osmišljenog svećeništva i redovništva.
* * *
Svečanu misu na spomendan smrti, 4. ožujka, predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. Vlado Košić. Propovijedao je o "Antićevoj svetoj smrti i o našem putu u treće tisućljeće". Čuli smo o mnogim Antićevim krepostima, no dr. Košić je podvukao Antićevu strpljivost i radost (!) u njegovoj smrtnoj bolesti, kada je primao posjetitelje i uz blagoslov govorio: "Dijete moje, želio bih da te ovaj blagoslov promijeni!" Zatim je dr. Košić progovorio o Antićevom životu služenja bližnjima: u jednostavnosti, prihvaćanju i razumijevanju, u službi ispovijedanja i duhovnog vodstva. Tragom Antićeve duhovnosti, mons. Košić je završio propovijed riječima o kojima bi svi u Crkvi trebali razmišljati u poniznosti i iskrenosti; zar nije korizmeno vrijeme? A one glase: "Od Crkve se s pravom i sve više očekuje da pruži svjedočanstvo konkretne brige za običnog čovjeka, da bude milosrdni Samaritanac svakom malom, potrebnom čovjeku, čovjeku koji nema posla, koji ne dobiva plaću, koji je bolestan, napušten: da se zauzima za odgoj, ali i za jasnu konkretnu pomoć mladima koji su dezorijentirani, koji su zalutali u opasni svijet ovisnosti, koji traže svoje mjesto u društvu i trebaju pravu i djelotvornu pomoć."
U nedjelju 5. ožujka svečano misno slavlje predvodio je i propovijedao šibenski biskup mons. Ante Ivas, biskup Antićeve rodne biskupije: u Evanđelju je toga dana bila riječ o "čovjeku usahle ruke, kojega Isus ozdravlja i poziva u sredinu", gdje je znakovito ovo ozdravljanje i poziv; dakle, "čovjek u sredini (u središtu)" Božjeg zanimanja i zauzimanja. Nije li stoga logično, ako smo već kršćani, dati istovjetan odgovor Bogu i bližnjemu, postaviti ih u središte svoga života?
* * *
Još nekoliko riječi o završnim akordima Košićeve propovijedi: Čini mi se da su riječi brže od djela, čime nikako ne želim umanjiti izrečene misli. Dapače, nije ovo prvi put da zagrebački pomoćni biskup, kao i nadbiskup Bozanić, hrabro brani "konkretnu brigu za običnog čovjeka", no, opet, čini mi se, njihove riječi ostaju bez odjeka... ili se čuje nešto ružnija jeka... upravo iz Crkve!? Ovih dana.
Dobri otac Antić nam je i ovdje primjer: na prvom mjestu Bog, odmah do njega bližnji, u ljubavi i poniznosti. Pod uvjetom - promjena srca. Jubilejska korizma je uistinu na poseban način milosno vrijeme. Pokušajmo! Dobri otac Ante Antić uvijek je među nama, no milostima i zagovoru redovito prethode naše molitve. Samo, kako moliti ako je oko nas ili u nama "buka i bijes"? Potražimo odgovor kod dobroga oca Ante Antića.
MIRKO KALANJ
Stavila sam pred ovo svoje skromno
pisanje sliku blaženog kardinala Stepinca, Hrvata, jednog od najvećih ljudi dvadesetog
stoljeća, Hrvata koji je proslavio hrvatski narod diljem svijeta. Ovu sam sliku snimila
za vrijeme Kardinalove internacije u Krašiću. Odlazila sam onamo na katolički rad,
usprkos svih zapreka i pogibelji.
U skladu s naslovom - Tko je većina u Hrvatskoj?; tema o kojoj se govori i u Hrvatskoj i u inozemstvu - stavila sam sliku velikana i blaženika, koji predstavlja po prilici 90 % Hrvata-katolika i koji je naš veličajni putokaz.
Sve što je rekao, učinio, napisao i trpio jest naš hrvatsko-katolički program za sva vremena. Iz prebogate riznice ovog svetačkog života citirat ću u ovim recima riječi našega vodećeg uzora: "Ljubio sam pravdu i mrzio nepravdu, a u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti." Složit ćemo se mi Hrvati-katolici da to treba biti program svakog od nas. Pitanje je samo da li tako i postupamo kako hrvatski i katolički mislimo. Borimo li se riječju, perom i djelom za Božju i katoličku Hrvatsku, jer svijet i Hrvatska Bogu pripadaju i o Bogu u prvom redu ovisi vječni i vremeniti napredak Hrvatske.
* * *
Jedan danas visoko pozicionirani lijevi političar u Hrvatskoj prije nekoliko godina javno je rekao da ne vjeruje u Boga. Odgovorila sam mu da Sveto Pismo kaže: "Bezumnik reče u svom srcu: Nema Boga", te da mu ja odgovaram da ne može iznijeti ni obrazloženu pretpostavku, a kamoli dokaz, da je živo nastalo od neživoga. Potom, da ne može ustvrditi da bi čovjekov život imao smisla kad bi svi napori, sva trpljenja i svi najmiliji oko njega služili samo na njegovom putu u potpuno uništenje. Bît je u tome što mi katolici po Isusu Kristu imamo riječi vječnog života. Smrt, pred kojom kao neizbježnošću toliko strepe bezbošci i neprijatelji Crkve, samo je prijelaz u vječni život s Bogom. Usput budi rečeno, najveća svjetska sila, moderna Amerika, ima na svojoj moćnoj valuti natpis "Mi vjerujemo u Boga." Podrugljiv, tobože moderni podsmijeh, više nije odgovor bezbošca na istinu o opstojnosti Božjoj. Vidjeli su što se dogodilo s bezbožnim svjetskim pokretom komunizma, koji je, dapače, vodio borbu protiv tobože nepostojećeg Boga. Hrvatski narod je od svojih početaka izabrao put istine i govorio: "Svaka sila za vremena, a Božja za vjekove." Govori to i danas, kad napose lijevi zastupaju pravo na najveći zločin pobačaja, pravo na razvod i pravo na blud, koji ruše temelje obitelji i ljudskog društva.
Ljubiti pravdu i mrziti nepravdu znači djelovati za pravdu i protiv nepravde, kako nam je veličanstveni primjer dao kardinal Stepinac. Stoga smo i mi vjernici dužni usprotiviti se velikom zlu nemorala. Radi se o velikom zlu bluda i pornografoje u javnosti, u tisku i na sceni. Namjerno upotrebljavam riječ blud, jer se ovo veliko zlo nastoji skrivati u javnosti riječju o ljubavi i kad se radi o izrazitom nemoralu i sramoti.
Pristojan i moralan čovjek gleda sa zgražanjem kako su nerijetko nemoralno odjevene pjevačice na pjevačkim festivalima ili kako razgolićene pred muškim žirijem defiliraju ženske osobe koje žele biti izabrane kao predstavnice ljepote. Na pjevačkim festivalima napose mladima se pjeva o prvoj ili posljednjoj ljubavnoj noći. U tisku gledamo razgolićenu i petnaestogodišnju učenicu, dakle malodobnicu, s objašnjenjem da je to djevojka godine, a ona izjavljuje da sanja o manekenskoj karijeri, putovanju po svijetu, itd. Pitamo se dopuštaju li to njezini roditelji.
* * *
Bavila sam se i izravno odgojem mladih, predavajući strane jezike i na gimnaziji. Mladi su sa zanimanjem i razumijevanjem primali riječi da mladost nije dana za uživanje, nego za heroizam, da je odricanje pred Bogom stjecanje, da je žrtva dobitak, itd. Znamo da se drvo savija dok je mlado. Sveto pismo izričito govori da smo dužni opominjati one koji griješe. Zar Hrvati trebaju šutjeli kad se na jednoj pozornici u Zagrebu uživo spolno opći? A tisak je izvijestio o "najerotičnijem showu u Zagrebu", u kojem je par na pozornici "strastveno vodio ljubav". Tisak je tom prikazu užasa nadodalo da je publika izrazila svoje zaprepaštenje, ali da organizatori razmatraju da uskoro ponove takav program.
Navela sam samo nešto primjera stravičnog gaženja javnog morala, protiv općeg dobra i protiv dostojanstva hrvatskog naroda. Veliko zlo droge ipak se progoni i kažnjava, premda bi, na žalost, sad neki u Hrvatskoj to kažnjavanje u pojedinim slučajevima ublažili. Moralno zagađivanje Hrvatske je nekažnjavano. I to sve u narodu koji je svu svoju povijest bazirao i razvijao putem morala, koji je tako masovno aklamirao Svetom Ocu u Hrvatskoj, narod koji je prije koji mjesec u Vatikanu izložio dokaze o svojoj katoličkoj kulturi i o takvim svojim državnim počecima, te o svoj svojoj kršćanskoj povijesti.
* * *
Kćerka sam pokojnog odvjetnika i hrvatskog političara, stradalnika od bezbožnog komunizma. Moji su roditelji rodili dvanaestero djece i učili su nas da život počinje tek poslije smrti, te dnevice s nama molili sv. krunicu. Za hrvatski narod najviše mogu učiniti oni koji ne samo molitvom, nego i svojom pravom službom Bogu, zazivaju na Hrvatsku Božji blagoslov.
Prosvjedujmo protiv nemorala u svim vidovima. Molimo i crkvenu vlast da s nama učini sve moguće. U Hrvatskoj smo mi katolici ne samo apsolutna većina, nego većina od po prilici 90 %. Tako ćemo, po primjeru kardinala Stepinca "ljubiti pravdu i mrziti nepravdu" i u ljubavi prema hrvatskom narodu ni od koga se nećemo dati natkriliti.
SLAVA-ANA LONČAREVIĆ