Pa ipak, nije
malo onih koji izražavaju drukčije tonove, od neslaganja i osuđivanja, sve do
potcjenjivanja i omalovažavanja. Za jedne je to bilo premalo, kao npr. za ekstremne
židovske radikale, za druge prijetvorno, kao što tvrde oni koji se pozivaju na izrazite
glumačke sposobnosti sadašnjega pape, a za treće, ponajvećma u samoj Crkvi, to je bio
opasan presedan, koji bi - kako oni misle - mogao ugroziti ugled Crkve. Doista, takvi su
se glasovi ponajvećma čuli i čitali minulih dana u svijetu i u Vatikanu. I sami smo
imali prigodu čuti kako se neki, inače jako pravovjerni, monsinjori boje i (doduše
plaho) izriču svoje negodovanje. Glavni razlog tome bila bi teškoća priznavanja grijeha
u ime drugih, jer je poznata praksa u Crkvi da se svatko kaje za svoje slabosti. A osim
ovih, nazovimo ih načelnih prigovora, na koje ni nije tako lako odgovoriti, navodi se i
opasnost da se slika Crkve zamuti starim muljem i novo lice Crkve ne bude tako
privlačivo, posebno mladima danas.
* * *
Bili smo te prve korizmene nedjelje blizu Svetog Oca. U zraku je lebdio osjećaj iščekivanja ovoga uzbudljivog i potresnog trenutka. Oko Pape, nad grobom apostolskog prvaka Petra, bili su skoro svi njegovi najprisniji suradnici i nositelji najviših crkvenih službi, predstavnici vrhovne vlasti Katoličke crkve. Svi su nazočni shvatili i doživjeli ovo kao nedvojbenu podršku ovom časnom starcu, koji moli Boga za oproštaj prijašnjih i sadašnjih grijeha sinova Crkve, od onih najpoznatijih do bezimenih grešnika. Jer Crkva je sveta, rekao je Papa, ali su kršćani grešnici. Pa kao što se Crkva raduje zbog svetosti svojih sinova (a ovaj je papa to službeno učinio mnogo puta, uzdižući ih na čast oltara), tako se Crkva kaje za one koji zasjenjuju sveto lice Kristove zaručnice. Iz solidarnosti, iz poistovjećivanja s njima, mi danas želimo očistiti pamćenje, kako bismo rasterećeni i pročišćeni ušli u treće kršćansko tisućljeće, zaključio je Ivan Pavao II.
Vjerojatno nije mogao biti odabran neki drugi čin koji bi izravnije istaknuo bit jubilejskih slavlja. Opraštati i tražiti oproštenje, kao da smo slušali jeku Papinih riječi na zagrebačkom Hipodromu, za njegova prvoga pohoda Domovini. Ništa teže, ali ni ništa ljepše, od ovakvoga proživljavanja Svete godine. I ostali smo zadivljeni, pomalo možda i posramljeni zbog silnih grijeha crkvenih ljudi, ali i ohrabreni Papinim "Nikad!", kao najlogičnijim zaključkom, obećanjem i odlukom. Nikad se više ne ponovili: ni antisemitizam, ni strahote križarskih ratova, ni nasilno ušutkavanje onih koji drugačije misle i vjeruju, niti šutnja pred strahotama i nepravdama današnjeg vremena. Nikad, nikad, nikad… ponavljao je tronuti Starac, a u bazilici je vladao mrtvi, gotovo sablasni muk, koji je mnogo više potvrđivao od zaglušujućeg pljeska koji obično prati Papine nastupe.
Osjećali smo se, rekoh, i posramljeni, i tužni, ali i ponosni i zadovoljni, kao nakon dobro obavljene ispovijedi. A to je i bio ovaj pokornički čin prve korizmene nedjelje, kao najava radosti i veselja koje donosi Uskrs pročišćenoga pamćenja. Bili smo sretni (možda ne baš svi) što smo prisustvovali takvom činu i sudjelovali tom događaju, koji već sada papu Ivana Pavla II. stavlja uz bok najodvažnijih i najvećih nasljednika sv. Petra.
* * *
Treći jubilejski mjesec donio je pregršt susreta i događaja, koji zbog ograničenoga prostora mogu tek biti spomenuti. Turistički djelatnici nisu baš oduševljeni, ističući kako, doduše, ima jako mnogo hodočasnika, ali vrlo malo turista. Aludiraju, dakako, na nešto praznije blagajne koje hodočasnici, redovito skromnijih materijalnih mogućnosti, ne mogu baš jako popunjavati.
Svakako, ako osluhnemo glas brojeva, najzvučniji događaj mjeseca ožujka bio je "Jubilej obrtnikâ", kada se na blagdan sv. Josipa oko Pape na Trgu sv. Petra našlo oko 40.000 obrtnika iz cijelog svijeta, dakako najviše iz Italije. I inače ovo zapažanje da Talijani daju pečat Velikom jubileju i dalje dobiva potvrdu, tako da i ispovijedi u rimskim bazilikama dobivaju nacionalni prizvuk, pa se strani ispovjednici često u šali, ali i s ozbiljnim naglascima, pitaju gdje su njihovi zemljaci. I potpisani, kao penitencijar za hrvatski jezik u Vatikanu, može potvrditi da oko 95 posto ispovijedi obavlja na talijanskom jeziku.
Od ostalih brojnih događaja valja izdvojiti beatifikaciju novih blaženika, na prvu nedjelju mjeseca ožujka, kada je Papa uzdignuo na čast oltara mnoge mučenike iz udaljenijih krajeva, kao što su Brazil i Filipini, uz neke zemlje tradicionalno bogate blaženicima i svecima. Uskoro će uslijediti još jedno slavlje beatifikacija, pa kanonizacije te ponovno beatifikacije. Papa je i na taj način želio istaknuti svetost Crkve, koja ima i toliko grešnika.
* * *
Teško je, a bilo bi i zamorno, nabrojiti sva veća hodočašća, koja dolaskom ljepših i duljih dana bivaju sve učestalija. Posebni pečat daju biskupijska hodočašća, dakako najviše iz Italije, kada više tisuća vjernika gotovo svakodnevno obilazi rimske bazilike. Ponekad se i Papa stigne pridružiti njima, kao što su imali radost doživjeti hodočasnici iz Padovanske biskupije, osobito brojni i naglašeno pobožni ljudi. Krajem tjedna rimske su bazilike pretijesne da prime tolike vjernike, među koje dakako ne računamo mnoge turiste, koji također dolaze u sve većem broju, privučeni valjda i znatiželjom, a možda i strahopoštovanjem pred nečim doduše nejasnim, ali ipak misterioznim, dakle i privlačnim. U tome prednjače Japanci, tradicionalno najbrojniji turisti i izvan jubilejskih godina.
Dva nacionalna hodočašća privukla su posebnu pažnju: Slovaci sa svojih 5.000 hodočasnika i Litvanci s 2.200 sudionika. Obje skupine, dakako u različito vrijeme, pod visokim vodstvom svojih crkvenih pastira i najviših državnih predstavnika, potvrdile su svoju tradicionalnu vjernost Crkvi. Doduše, rimski ugostitelji ostali su dosta prikraćeni, jer su se ovi hodočasnici, zbog dosta skromnih materijalnih mogućnosti, hranili uglavnom sendvičima koje su ponijeli od kuće. No, svima su posvjedočili svoju tradicionalnu vjernost i ostavili upečatljivu uspomenu privrženih sinova Katoličke crkve.
Jedno jubilejsko slavlje pobudilo je osobito zanimanje, a sigurno izazvalo i poneko pitanje. Na Trgu sv. Petra okupilo se oko 13.000 rotarijanaca, koji su htjeli svoj jubilej proslaviti s Papom u središtu Crkve. Nije toliko zanimanje (kod nekih i čuđenje) izazvao toliki broj, već narav ove skupine, koju ponegdje prati sjena da su prethodnica masonerije. (U to smo se prije nekoliko godina mogli i mi uvjeriti u "Veritasu", kad je nakon jednog prikaza djelovanja rotarijanaca reagiralo nekoliko čitatelja, s prigovorom da se radi o sumnjivom pokretu.) Nismo sigurni ni da će ih susret s Papom i njegove riječi podrške rasteretiti ovih sumnji.
Preostalo je da bar spomenemo dva Papina hodočašća na Bliski Istok, kao i vatikanski skup o ostvarenju Drugoga vatikanskog sabora, ali vjerujemo da su o tome čitatelji već dobro izviješteni iz drugih medija, pa se na te događaje ne osvrćemo.
* * *
Za kraj spomenimo samo dvije neobične zanimljivosti, jer i one stvaraju okvir Velikog jubileja. Cjelokupna naklada (80.000 primjeraka) trećeg broja poljskog izdanja hodočasničkog lista, koji se u Rimu tiska svakih petnaest dana u preko milijun primjeraka naklade na sedam jezika, nestala je na putu u Poljsku. Ni danas se na zna tko je to učinio, jer se te novine ne prodaju, nego besplatno dijele, pa je ostala dvojba je li to učinjeno iz zlobe ili zbog jeftine zarade na starom papiru.
Drugi događaj uzbudio je i pomalo razveselio okupljene ljude na Trgu sv. Petra jednoga sunčanog, ali promrzlog, dana. Trojici baskijskih demonstranata uspjelo se popeti na kupolu sv. Petra, spustiti desetak metara od vrha kupole, izvjesiti dobro uočljive transparente i provesti pet sati, izloženi brijanju rimskoga sjeverca i milovanju zimskog sunca. Očajni vatikanski vatrogasci poduzimali su sve da ih odvrate od namisli, ali su zima i noć koja se bližila riješile problem bez težih posljedica. Eto, i to spada u kroniku, bar za jedan dan.