Nedjelja, 19. ožujka: Čak i površni katolici, i bez kalendara, znaju - sv. Josip. Misa kod hercegovačkih franjevaca u Zagrebu i fra Zoran Senjak. U nedavnom susretu reče mi kako na cigarete više ne pomišlja; ja, iako je korizma, još uvijek sam ovisnik o "ronhillu lights: selected fine tobacos, nikotin 0,7 mg, katran 8 mg". Istina, ponekad pomislim kako bi bilo lijepo, zdravo i solventno pepeljaru odložiti "ad acta", no... što bih onda s rukama i jutarnjom kavom? Odrekli su nam i odrekli smo se, uostalom, puno toga ovih proteklih godina i zato: Odričem se Sotone i svih djela njegovih; vrlo rado bih se odrekao i nekoliko posljednjih godina! Zar trebam nešto dokazivati ili se nekome pravdati? Hrvatska država DA!; NE kakva je bila do prošlih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, MOŽDA kakva će biti… malo strpljenja, molim! Drugovi i gospođe, gospodo i drugarice!

Da, kad bih mogao, jednostavno bih spužvom, kao sa školske ploče, izbrisao uistinu glupe, krvave i bezočno opljačkane protekle godine!

Prije mise u crkvi Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije bio je križni put, koji je vodio meni dragi fra Anthony Burnside, kod kojega mi imponiraju mirnoća, ozbiljnost i njegov stil duhovnosti: išao je od "stajališta do stajališta", no, postaja ili stajalište, nepravedna osuda je uvijek velik križ... konkretno mislim na zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Zar je grijeh ustati protiv velikih laži i još veće pljačke? Materijalne, duhovne, kulturne, gospodarske… tko bi se svega sjetio? Zar je grijeh ustati u obranu sirotinje? Za mnoge, očito, jest! Kao što je očito i to da su generali loši političari i nakon njih dolaze teški dani… po one koji ostaju: Pinochet, Franco, Jaruzelski... treba li još? Sasvim dovoljno. Predahnimo…

Slastičarnica nakon mise: punč šnita i šaum pita, moja večera za 12 kuna. Povratak Štefanovečkom i nestrpljivo iščekivanje snimke utakmice Juventus - Torino. Dotad, i nakon nje, lagano okrećem novu stranicu kalendara…

* * *

Prije nekoliko dana uz radio me prikovala emisija SUSRET U DIJALOGU, gdje sam posebnu pozornost obratio na riječi don Živka Kustića oko stvarnih ili fiktivnih nesporazuma ili sukoba unutar naše Crkve: poštujem i cijenim iskustvo i znanje, lucidnost i pero don Živka, no ne bih se posve složio s nekim njegovim stavovima... kao npr. kako je u posljednjih desetak godina naša Crkva u podjednakom omjeru govorila o nacionalnom i o socijalnom. Zar nadbiskup Bozanić nije blagoslovio i otvorio Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve? Zar nije hrabro i proročki progovorio o "grijehu struktura" i o nepravdama u društvu? Opetovano! Može li to biti govor samo u osobno ime? Mnogi bi ovo htjeli, iz ovog ili onog razloga, no jedno je sigurno: napadi na nadbiskupa Bozanića posve su neutemeljeni i nepravedni! Pokušavam shvatiti, nikako i opravdati, one koji su razočarani promjenom vlasti (posebno imam u vidu ljude iz Crkve): postoje i oni koji su očarani; osobno, negdje sam u sredini. Zar Nadbiskup nije govorio istinu? Ona svakim danom izbija na vidjelo svojim ružnim i tužnim licem i naličjem: no, uistinu je razumski neobjašnjivo da postoji nemali broj onih koji plaču i ridaju za onim što je nepovratno završilo tamo gdje se odlažu stvari koje nisu za uporabu… Plaču za beneficijama, za novcem koji je pljuštao samo onima koji su bili podobni, beskrupulozni u svojoj bahatosti i aroganciji, nedodirljivosti i bezočnosti.

Listam "Glas Koncila" od 12. listopada 1997. i čitam udarni naslov: VELIKA HVALA VELIKOM KARDINALU, TOPLA DOBRODOŠLICA MLADOM NADBISKUPU; iz ondašnje, a napose današnje, perspektive, očito je, nešto u ovom naslovu ne hoda… Zaustavljam se kod "tople dobrodošlice". Čemu i zašto licemjerje? Bilo je i jest jasno, nadbiskup Bozanić nije raširenih ruku dočekan od ondašnje vlasti, kao i od stanovitih krugova na Kaptolu! "Tajna" je to koja je mnogima poznata. Zavist? Ljubomora? Laž ili istina? Zar je "grijeh struktura" tolike zapjenio i razjario? Ili možda propovijed prigodom Dana državnosti u crkvi sv. Marka upućena onima u "ograđenim i rezerviranim" sjedalima?

Svakako, čudan je to koloplet istine i jednostavnosti, zavisti i podmetanja. Možda je svemu kriva Nadbiskupova nastupna rečenica: Promicanje socijalne pravde naš je prioritet!? I mudar zaključak don Živka Kustića - sukoba "de facto" nema! Vrijeme će pokazati...

* * *

Upravo tih dana nemira u našoj Crkvi, točnije 12. ožujka, Papa se pokajao u ime Crkve za njezine grijehe u prošlosti; čvrsto vjerujem kako je u srcu i mislima nosio i sadašnjost: svako vrijeme može i mora biti vrijeme kajanja. U toj povijesnoj i jedinstvenoj gesti, Papa se hrabro i pokajnički udario u prsa, prisjećajući se Židova, (ne)jedinstva kršćana, siromašnih, vjerskih ratova, nesnošljivosti, grijeha protiv ljubavi… i - iznenadio mnoge! Istinom o Crkvi! U ove korizmene dane, gdje bez prihvaćanja istine (ne subjektivne) i promjene srca - nema obraćenja! I reče dr. Danijel Labaš: Papa nije spominjao konkretna imena, premda su pogreške konkretne; zar na toj liniji nije i zagrebački nadbiskup? Koji je u jednom nagovoru upravo u crkvi Bezgrešnog Začeća BDM u Dubravi rekao otprilike ovako: "Samo siromašna Crkva može biti vjerodostojna." Razmišljam: Ako su poslušnost i čistoća "interne stvari", siromaštvo ili bogatstvo to svakako nisu; samo siromašna Crkva može biti Crkva siromahâ, ona kojoj će ljudi vjerovati. Siromašna duhom u biblijskom smislu, siromašna ohološću, siromašna ljudskim, a bogata božanskim, evanđeoskim. Što bi bilo da je, na primjer, nadbiskup Bozanić predložio da Crkva iz svoga fonda kojeg dijelom dobiva od Države odvoji dio sredstava za dječje doplatke? Prekidam razmišljanje...

20. ožujka službeno je nastupilo proljeće: dosta je bilo zime. Predsjednik Mesić, s kojim bih rado popio kavu, u Ljubljani je izjavio: Meni crni telefon ne treba, sve znam i bez njega! U crkvi sv. Josipa na Trešnjevci nadbiskup Bozanić je spomenuo kako svaka župa ima "svoje brdo" i poručio kako je potrebno "uspinjanje od svakodnevnog života u Božji tabor". Nedavno je u istoj crkvi moj dragi prijatelj i bivši duhovnik, mr. Ivan Šešo, rekao: "Ljudi hvale visine, ali ostaju u podnožju. Hvale crkve, ali ostaju izvan crkvenih vrata i mnogi ne ulaze. Hvale kafiće, i ne izlaze iz njih." Mnogi su pijani i bez pića…

Korizmeni proračun na ozbiljnoj je kušnji. William Dale Montgomery poručuje: "Hrvatski birači su prvi u ovoj regiji glasovali za budućnost." Opet "United States of America", što mogu: Clintona i njegovu kćer Chelsea na aerodromu u New Delhiju dočekao ministar Ajit Panda: MOŽDA napokon zavlada mir i u Kašmiru. Ako ne "umeju" da rade i da se biju, Srbi "umeju da prosveduju". Obožavaju "masovke".

Prvoga dana proljeća započelo je povijesno hodočašće Ivana Pavla II. Bliskom Istoku, u službi vjere i mira. Papa je još jednom pokušao poboljšati odnose između judaizma, kršćanstva i islama. Posjet Izraelu, Isusovoj domovini, Papa smatra krunom svojega pontifikata.

* * *

Danas me jedna časna "oprala": kao, ne treba sve tako oštro reći... Što se mene osobno tiče, ušao sam u treću godinu "listanja kalendara". Niti mogu, niti želim, niti znam pisati slatkasto, bucmasto i neutralno. Za pepeo i kostrijet uvijek sam spreman, a i za pomazanje! NE MOŽE: pobožne pričice i nabožni savjeti, glava na "pola dva", k’o mila Gera ili Paraskeva! Uvijek pod punim imenom i prezimenom, u potrazi za istinom! Tlak 90/60: kronično takav, i na pohvale i na kritike!

MIRKO KALANJ