Ulazim u zbornicu. Prazna je. Na stolu nalazim fotokopiju svog teksta "Hrvatska danas" iz prošlog "Veritasa" i ceduljicu: "Zašto već niste otišli u penziju ili u časne sestre?" Ne piše tko mi to poručuje. Ali mi je zabavno. U mirovini se ne mogu zamisliti, kao što ne mogu zamisliti umirovljenu Josipu Lisac, ali kao časnu sestru - zaista mi je duhovito i super! Pokušavam zamisliti "časnu" Josipu Lisac, ili... Almu Pricu, ili... Terezu, i to ide... Ali kad pokušam zamisliti časnog političara... priznajem, mnogo mi je teže... gotovo nezamislivo.

Ali sama ideja da me se na bilo koji način uspoređuje s časnim sestrama veliki mi je kompliment: one su jedine bez i jednog, jedinog trunka dvojbe uspjele sačuvati dostojanstvo riječi častan, časna, časno... Svaka im čast!

* * *

Meni su inače zgodne riječi "zgodna", "zgodno", pa tako volim zgodne dečke, zgodne teme, zgodne ideje, zgodne zemlje, a i Hrvatska je "very nice", usuđujem se reći, jer više nisam sigurna smijem li uopće priznati da volim - lijepu našu domovinu. Da budem u trendu i govorim onako kako bi Mrs Albright željela čuti...

Ma šalim se, naravno, baš me briga što bi Mrs Albright željela čuti. Ona se meni ne sviđa, niti mi se sviđaju njezini šeširi, niti njezini broševi. Ali o ukusima se ne raspravlja. Uostalom, moj ukus nije bitan. On može biti upitan. Ali njezin? On je neupitan. Njemu se divi, njega se slijedi, njemu se udvara i laska.

Gledala sam njezin susret s našim vodećim političarima i sa srbijanskom oporbom. Meni je to bio tako vidljiv "deja vu" efekt, da sam se od srca nasmijala. Pa gospođa Albright bila mi je kao preslikana stroga pedagogica ili neka međunarodna Ljilja Vokić (s dužnom isprikom gospođi Vokić) koja pred sobom ima tipične štrebere i neku zločestu djecu. I štreberi k’o štreberi - ulickani, skockani, dobri, pametni - sve lekcije znaju za pet i samo čekaju da pokažu kako su spremni sve učiniti što ona kaže. (Tu bi se, obično, našao netko sa strane, koji bi karikirano rekao: "Sluga pokoran!", ali kako u Hrvatskoj više nema oporbenih novina, ni oporbenih novinara, ni oporbenih političara, ne znam tko bi to mogao, premda se Branimir Bilić pokazao zgodnim i pokornim, ali - ne i oporbenim, dapače!). A oni razbarušeni, zločesti, nasilni, problematični trebaju od štrebera učiti: "Vidite kako su to Hrvati dobro naučili. Učite od njih. Ugledajte se na njih. Još samo da izbrišu i nadoknade proteklih deset godina", opominjala je gospođa Albright Zorana Đinđića, koji se maksimalno trudio da izgleda kao civilizirani Hrvat, ali njegovo srce i duša - ostali velikosrpski i miloševićanski.

* * *

Osobno, dok je gospođa Albright govorila o deset izgubljenih godina, sjetila sam se našega listajućeg kalendara. Mora da je autor teksta u tom trenutku skočio od sreće. Pa on misli unaprijed isto što i najmoćnija žena svijeta. Ja ne mislim isto - ni unaprijed, ni unazad. I sada, bez naknadne pameti, priznajem da su proteklih deset godina bile najljepše u mom životu: moji su učenici stvorili hrvatsku državu, bila sam na prvom i drugom susretu sa Svetim Ocem, dobila sam sjajnog sveca, mučenika savjesti (kao Thomasa Morea), dobila sam briljantnu Gospinu pobjedu u Domovinskom ratu, a u zbornicu svoje bivše učenike (zapravo učenice) kao kolegice... i šansu da puninom živim svoje kršćansko dostojanstvo u javnosti.

Da mi je do laskanja, sada bih rekla kako me je Predsjednik oduševio svojim govorom. Ali - neću! Reći ću da ga hvatam za riječi: "Sad više neće biti grijeha strukturâ", koje je pred TV-kamerama rekao nadbiskupu Bozaniću. Jer - nije samo zakonski omogućena krađa "grijeh strukturâ"; u hrvatskom zakonodavstvu to je i ubijanje nerođene djece, premda se to u finim, gospodskim, građanskim, europski i međunarodno podobnim društvima tako ne kaže. Ja kažem, iako znam da ću zbog toga opet biti nepodobna i "ultrakonzervativna"

I, tako...

Nema šanse da s predsjednikom Mesićem popijem kavu u ime "Veritasa". Šteta... Propustila sam mu se diviti unaprijed, a sad biti poltron - nije nikakva "fora"... A nisam išla ni na "fitness", ni na "face lifting", pa nisam sigurna jesam li zaista onako lijepa kakvom me vidi međunarodna zajednica, koja očekuje da joj se poklonim i da joj služim.

* * *

Kao da sam jedina; mislim da smo mi u proteklim godinama više zabrljali grijehom propustâ, nego bilo kojim drugim grijehom. Da je svaki vjernik - političar, ekonomist, liječnik - reagirao "na prvu loptu", radio po savjesti i samo se Boga bojao, "grijeh struktura" bio bi samo lingvistička "fora". Ovako je izvrsna tema za ispit savjesti. I moje.

I- što sad? Znam: pokajati se, obratiti se i obećati Isusu da više neću griješiti - ni mišlju, ni riječju, ni djelom, ni propustom! Pogotovo propustom!

Jer želim da mi i buduće godine budu - biblijski lijepe i sjajne! Do vječnosti!

ANA PENIĆ