KALJUŽA PSOVKI

Davnih dana, kada sam krenula u prvi razred osnovne škole, naša je učiteljica zahtijevala od nas da zatvorimo oči i da u zraku prstom napišemo slova koja smo naučili. Već onda sam djetinjasto pomislila što bi se dogodilo da se kao urezana odjednom u zraku pokažu naša napisana slova. Tada me uhvatio i prvi đački strah, jer bi onda učiteljica točno vidjela tko nije dobro pisao.

Godine su prolazile, ali to đačko maštanje o zraku uvijek me tiho pratilo. Živim i neizbježno se krećem među različitim ljudima. Ima među njima dobrih i onih manje dobrih. Hvala Bogu, ljudi govore. Govore mnogo, i lijepo i ružno. Mole Boga, klanjaju mu se, a njihove riječi i molitve lebde oko nas. Molim i ja. Gdje god i kada god izgovorim neku molitvicu, čini mi se kao da se ona pretvara u zlatna ili u srebrna slova što lebde oko nas i među nama. Tu su i drage, tople riječi mojih prijatelja. Među njima još nazirem i riječi svoje mame. Oko mene titraju zlatna i srebrna slova. Prolazim zamišljenim alejama, u kojima umjesto drveća stoje blistavi kristali molitava, dobrih djela i ljubavi. A, onda...

Nađem se odjednom u vrevi ulice. Ljudi su glasni, preglasni... Obuzima me užas, jer više nema blistavih kristala na slavu Božju, nego je sve oko mene crno, krvavo, sivo... To su psovke, proklinjanja, glasne mržnje prema Bogu i prema čovjeku. Izgleda da nitko od stvaratelja ove prljavštine nije svjestan da svojim prostačkim riječima kalja cijelu zemlju, da taj divni Božji svijet pretvara u kaljužu, po kojoj hodaju i oni sami koji su zatrovali sve oko sebe svojim ružnim riječima.

Ako se iz mašte vratimo u zbilju, prisjetit ćemo se da se nekada govorilo kako najviše psuje jedan nama susjedni narod. Bojim se da bi danas taj neslavni rekord osvojila naša domovina. Nekada, kada je netko bio prost, za njega bi se reklo da je "prost k’o kočijaš". Danas se na našim cestama ne susreću kočijaši, nego ljudi u skupim automobilima. Ulicama danas šeću otmjene dame, ali ako malo poslušate njihove razgovore, kao poštapalice čut ćete same psovke.

To je doista žalosno. Ponekad se pitam gdje su rođeni i odgojeni ti ljudi! Ljudi - može li ih se uopće tako nazivati, jer nisu ni svjesni koliko svojim psovkama gube od svoga ljudskog dostojanstva! Ne, ja osobno doista ne mogu poštivati one koji bez grižnje savjesti psuju naše najveće kršćanske svetinje: Boga, Gospu, svece... Ti psovači doista stvaraju kaljužu, po kojoj se, polako ali sigurno, kližu u pakao. Dao Bog da ih na tom opasnom putu zaustavi Božja milost i da se vrate na siguran put, na kojemu nema kaljuže i koji vodi u sretnu vječnost. Korizma je upravo vrijeme povratka na pravi put.

Nevenka Bakoš

HVALA TI, SV. ANTE!

Kako su sada aktualna jubilejska hodočašća, voljela bih da vam se ne dogode slične nezgode kao meni - priča jedna pobožna bakica Ana.

Jako sam voljela piti kavu. To je bio moj porok. Tek smo bili krenuli autobusom iz Zagreba, a nakon molitve i pjesme, negdje oko Sesveta, svećenik voditelj reče da se jedna putnica osjeća loše, jer joj je pao tlak, a pomogla bi joj kavica. Na njegovo pitanje ima li tko crne kave, nastao je tajac. I ja sam čula pitanje, ali zašto joj netko drugi ne bi dao svoju kavu. Ja sam ponijela punu termosicu, ali to će jedva biti dovoljno za mene i za moje dvije prijateljice. Nakon tajca nitko više nije niti spominjao kavu, a mene je savjest ipak počela peći.

Malo zatim, na jednom križanju, vozač naglo skrenu, a nečije stvari se prevrnuše i poispadaše. Vozač zaustavi autobus na ugibalištu, a zatim glasno upita: "Tko hoće kavu?" Svi su opet šutjeli, jer su mislili da im on svojom primjernom darežljivošću želi dati do znanja da nisu postupili kao pravi kršćani. Nakon male stanke podiže se neka žene te ode po kavu, ali ne za sebe, nego za gospođu kojoj je pozlilo zbog niskoga tlaka. Nakon što joj je natočio jednu punu čašu, vozač svima pokaza termosicu i ljutito upita: "Čija je ovo termosica i čija je ovo kava?" Nitko se nije javljao, a zatim se svi počeše okretati prema mom sjedištu. Ja sam se čudila zašto gledaju u mene, kad mi odjednom sinu da je to termosica koju sam posudila od susjede. Kako sam mogla zaboraviti, kako to da je nisam dobro zavrnula, ili joj je možda pokvaren zatvarač? Bezbroj pitanja rojilo mi se glavom, a sram me sve više obuzimao.

Naposljetku, već razljućeni, vozač reče: "Vi, gospođo, s crvenim šalom, dođite da vidite što ste mi napravili od tepiha sa svojom prolivenom kavom. Morat ćete platiti troškove čišćenja tepiha."

Sva postiđena, odmah sam pomislila kako me brzo stiže Božja kazna za moju škrtost i nedarežljivost. Odmah sam se u duši pokajala zbog grijeha škrtosti i zbog nedostatka ljubavi prema bližnjemu. Gospu i sv. Antuna zamolila sam za pomoć i obećala im da ću ubuduće uvijek druge častiti, pomagati im i biti prema njima ljubazna.

Ovo se uistinu dogodilo, a bakica je, kaže, po zagovoru sv. Antuna i Majke Božje, kojima se utekla u svojoj nevolji, tada dobro prošla, jer ipak nije morala platiti čišćenje autobusa. Od tada svima koji je posjećuju govori: "Pijte, pijte kavu, samo da se ne prolije, kao na hodočašću u autobusu."

Kaže da je sv. Antun, kome se uvijek moli, zaslužan i za to što je ona sama prestala piti kavu, ali ni tada nije prestala biti gostoljubiva i darežljiva. Bakica Ana dodaje: "Hvala mu i za to jer ne dopušta da uzalud i na sramotu nosim njegovo ime."