Po tko zna koji već put, u Zagrebu se ponovno oglasio pokretač sekte
"Komaja", bivši teozof, Franjo Miličević, sa svojim kontroverznim modelom
"ljubavno-erotskog odgoja". Pod geslom "Seksualnost svećenikâ - zablude i
stvarnost", iznimno dosadno, nepripremljeno i tendenciozno predavanje, kojemu je
želio obući "znanstveno" ruho, prekinuo je jedan od sudionika, uz repliku da je za 25
kuna (koliko je potrošio na ulaznicu) ipak očekivao više znanstvenih, a manje
"rekla-kazala", dokaza. Spomenuti je otpravljen iz dvorane uz povrat novca. Jedan drugi
sudionik se raspitivao "Je li Miličević uvijek tako ‘zanimljiv’?".
Izostavimo li dojmove ostalih sudionika, sažetak Miličevićevog "znanstvenog" predavanja bjelodano pokazuje "kamo vjetar puše". Prema "znanstvenim istraživanjima", kojima se Miličević razbacivao iz mutnih njemačko-američkih bara, navodno oko 2% katoličkih svećenika doista živi celibat, kod 6-8% celibat "vegetira", a svi ostali svećenici su, tako proizlazi iz njegovih statistika, homoseksualci, pedofili ili seksualni manijaci. Najugroženija populacija su žene i djeca, koje treba na to upozoriti i od svećenikâ zaštiti...
Spomenuto predavanje, koje je nedavno održano u Zagrebu, prema Miličevićevim riječima trebalo bi shvatiti kao njegov doprinos "duhovnoj obnovi". On upućuje apel svim katoličkim svećenicima da se priključe "jakoj struji" koja se zauzima za ukinuće celibata, ili da se podvrgnu tretmanu njegovog "ljubavno-erotskog odgoja". Naravno da Miličević ne štedi ni instituciju katoličkoga braka i, kao model, predlaže Etiopiju: prve dvije godine brak na probu, isto toliko civilni brak, a onda tek crkveni...
* * *
Da podsjetimo, okultist Miličević je pripadao teozofskom društvu od 1975-1981., kada je "po vlastitoj želji" nepovratno iz njega isključen. Iza sebe ima jedan katolički brak, jedan protestantski, a sada, prema vlastitim riječima, živi "blaženo" s tri konkubine, što smatra potpuno prirodnim i duhovnim, jer su tako živjeli Abraham, David, Muhamed i drugi. Seksualnu energiju, nazvanu "Kundalini", ili božanska Šakti, Miličević poistovjećuje s Duhom Svetim. Rad na njoj, prema Miličevićevom tantričkom svjetonazoru, put je do Boga, koji se sastoji u "Prosvjetljenju".
Osobitost ovoga Miličevićevog predavanja je u tome što je koincidiralo s izjavama oboljelog župnika iz Gušća i Kratečkog, kojemu su (tendenciozni) novinari dali iznenađujući publicitet. Halabuka je dosegla kulminaciju kada se u prilog ekstremnih Miličevićevih stavova o svećeničkom celibatu izjasnio i psihijatar dr. Vladimir Gruden, uz obrazloženje kako je poznato da se "Crkva, na žalost, ne zasniva na istini, nego na hijerarhiji". Spomenuti psihijatar, i sâm skloniji teozofskim spekulacijama nijekanja sotone, obezvređivanja ispovijedi i unošenja orijentalnih tehnika u svoj svjetonazor, prije svega ‘brahmacharye’ kao vida spolne apstinencije, izrekao je, bilo zbog neupućenosti ili zlonamjerno, više nesuvislih tvrdnji na račun Katoličke crkve, koje su odmah izazvale više demantirajućih reakcija. Neosnovane tvrdnje kako Crkva tabuizira seksualnost nenadano su se pokazale kao divna prilika da Crkva istakne svoj zadivljujući nauk o svetosti ljudske seksualnosti, izražen u više dokumenata. Na kolikoj je cijeni čovjekovo tijelo u Crkvi ne pokazuje li i činjenica da, od svih postojećih religija, jedino kršćanstvo ispovijeda vjeru u uskrsnuće tijela.
* * *
Što odgovoriti?! Prije svega, riječima Dietricha von Hildebranda (u djelu "Celibat i kriza vjere") nije ispravno previdjeti "stanovite opasne zablude što ih dnevno u sve većem broju šire teolozi, svećenici i laici i koje prodiru u sve šire krugove" kada je govor o poteškoćama s kojima se Crkva susreće u obdržavanju celibata. U odnosu na svećenike koji su napustili svoju službu, papino pismo "Sacerdotalis coelibatus" traži "neka se postupa pravično i u bratskom duhu, ali, iako može pomagati u službi Crkve, neka ipak ne bude pripušten vršenju svećeničkog reda". U prosuđivanju vrijednosti svećeničkog celibata latinske Crkve, treba biti slobodan od svake pristranosti. Crkva ne smatra takav oblik života "jedinim putem k svetosti"; stoga Katolička crkva odavna pozna i oženjene svećenike istočnih katoličkih obreda. Kao što prsten na prstu bračnih drugova označava "zlatni okov", dragovoljnu okovanost (predanost) bračnih drugova, tako je i svaki svećenik celibat odabrao u zreloj dobi, i dragovoljno, kao "slatki jaram", "radi kraljevstva Božjega". Tu se nipošto ne smije zanemariti ni milost Božja ("rast u unutrašnjem životu uz pomoć molitve, odricanja, žarka ljubav prema Bogu i bližnjemu"...), s kojom treba surađivati da bi se celibat mogao obdržavati.
* * *
Kriza celibata je, također, usko povezana sa sekularizmom i s krizom vjere. Bilo bi nepravedno smetnuti s uma blagodati koje proizlaze iz obdržavanja celibata, kao što je raspoloživost za bezrezervnu požrtvovnost u službi kraljevstva Božjeg, koje ide i do dragovoljnog prihvaćanja mučeništva. Celibat je znak nasljedovanja Isusa, koji ga je i sâm odabrao.
Uzevši u obzir te i mnoge druge okolnosti, Crkva još uvijek uviđa goleme prednosti života u celibatu i ljubomorno ga čuva, kao dragocjeni biser. Ne dâ se zavesti ni konzumističkim mentalitetom današnjega svijeta koji usmrćuje duhovne vrijednosti i svaki osjećaj za žrtvu. "Orgazmička ekstaza", koju zagovara Miličević, a koja isključuje brak, nije isto što i blaženstvo za koje Isus veli: "Što ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo, to Bog pripravi onima koji ga ljube."
JOSIP BLAŽEVIĆ
"Meditirao
sam na čistu svijest. Odjednom, osjetio sam kako iz neke meni dotad nepoznate dimenzije u
moju dušu i tijelo ulazi ‘vrlo moćna i visoko inteligentna energija’, odnosno
‘energetsko biće’. To biće je samim svojim prisustvom snažno pojačalo moju, u tim
godinama već probuđenu, Kundalini, a zatim se počelo događati ‘čudo’, o kakvom na
žalost (ili na sreću) većina čona u našem čonstvu niti ne sanja. Nekoliko minuta ta
je inteligentna energija vodala moju Kundalini Šakti kroz različite nadije od čakre do
čakre, redoslijedom koji je bio isuviše komliciran da bih ga ja u to vrijeme mogao
racionalno objasniti. Već navikao na različite posjete iz duhovnog svijeta, čak i pri
punoj fizičkoj svijesti, samo sam se primirio i smjerno pratio što se događa, bez
ijednog, bilo duševnog, bilo tjelesnog, pokreta. Tu divnu božansku silu nisam ni na koji
način htio omesti u njezinom radu. Znao sam svim svojim bićem kako je to za dobro
svijeta, te da kao takvo nema neke posebne veze s mojom osobnošću."