Svaka korizma donosi mnogima od nas nove-stare odluke odricanja od tzv. "svakodnevnih sitnih ovisnosti". U posljednje vrijeme uvriježila su se čak i skupna odricanja - od cigareta, alkohola i sl. - premda je većini takvih odricanja prije geslo "učinimo nešto za svoje zdravlje", nego istinsko korizmeno odricanje kao priprema za nadolazeći Uskrs. No, koliko god vrsta korizmenih odricanja poznajem - ne sjećam se da se itko od poznanika, čak i u korizmi, pokušao odviknuti od jedne zaista ružne navike, ili, bolje reći, ovisnosti - a to je psovka.
Mnogi je zapravo nisu niti svjesni. A, kako bi i bili, kada ih društvo od malena privikava na to kao na nešto normalno. Čak, štoviše, mladi ljudi, pa i djeca, često i počinju psovati samo zato da bi bili prihvaćeni od nekoga željenog društva.
* * *
Psovka je ružna navika, koja vrijeđa i one kojima je upućena i onoga koji je izgovara, pa i onoga koji je slučajno čuje. No, ono što stvarno zabrinjava jest činjenica da se psovka u nekim medijima počela i propagirati, tj. koristiti kao "izvrsno" sredstvo komunikacije s mladima, pod geslom "to je jezik mladih".
Takvo pozitiviziranje psovke dovelo nas je i do apsurdnih situacija, u kojima će mnogi kada im netko u društvu opsuje bližu ili daljnju rodbinu prijeći preko toga s blagim smiješkom, ili nastaviti razgovor kao da ništa nisu čuli. Istodobno, ako ih pitate, mnogi od psovača reći će da je korištenje psovki vrlo ružno i nepotrebno u našem rječniku. Zašto onda nastavljaju?
Na ovo analiziranje psovačkog trenda, posebno među mladima, potaknula me nedavna emisija na Hrvatskoj televiziji. Svi se slažu da psovka nije samo neprihvatljiva gledano s kršćanskog stajališta, nego i sa stajališta opće kulture. A baš kod nas, u zemlji koja se hvali svojom bogatom kulturnom tradicijom i baštinom, mogu se čuti najgore i najmaštovitije psovke. U sklopu emisije provedena je i anketa u kojoj su pretežno mladi ljudi, gotovo bez iznimke, ustanovili kako "psovka nije dobra, ali, eto, dogodi se". Pa, ako se svi (odnosno većina) slažu da je psovanje negativno, u čemu je onda problem i zašto se "događa"?
* * *
Za to
"događanje" dio krivice snose i nepsovači, odnosno oni koji se smatraju dobrim
kršćanima i ponose se svojim "čistim jezikom", a istodobno na psovke drugih
odgovaraju šutnjom, dajući im tako, i ne htijući, do znanja da im je njihovo ponašanje
prihvatljivo. Mnogi šute zato što su se potrudili naviknuti se na to, pa, iako znaju da
bi trebali pokazati nekako svoje negodovanje, ne čine to iz nekog straha da ih njihovo
društvo ne ismije ili proglasi "čudacima".
No, unatoč svemu, ako pokušate može vam se dogoditi da umjesto podsmijeha naiđete i na neočekivane pozitivne reakcije. Potrebno je samo malo izokrenuti mjerila koja nam je postavila naša (ne)civilizacija, pa onda uvidjeti da možemo biti i prihvaćeni, i "drugačiji" i ujedno zadovoljni sami sobom. To, za početak, možemo probati učiniti već u ovom korizmenom vremenu; oni koji su i sami "ovisnici" - kontroliranjem vlastitog rječnika, a drugi - odbijanjem statusa "pasivnog slušača".
* * *
Cilj svega napisanog nije poziv na nekakav javni linč psovačâ, nego želi biti bar mali poticaj onima koji nastoje biti "drukčiji" da drukčijom, malo po malo, učine i svoju okolinu. Ništa se ne može promijeniti preko noći, pa tako niti ova "narodna tradicija", ali upornim pokušajima, korak po korak, možemo posvijestiti i prijateljima i širem društvu da njihov način "kako biti cool" i nije baš... "cool". Možda tada shvate i tu ružnu naviku kao jednu od ovisnosti koje će se zajedno pokušati odreći - i to ne samo u korizmi.
NEVENKA GAŠPAROVIĆ