Napokon smo malo odahnuli: od izborâ, parlamentarnih i predsjedničkih. Na Valentinovo dinamovcima su vratili oteto (ukradeno); bilo bi dobro da je to bila jedina krađa.

Bio sam dobar prognozer, zapravo odličan: Stipe Mesić je novi predsjednik. Iza nas je inauguracija; nešto razmišljam kako bi našoj naftnoj kompaniji dobro došla neka "uguracija" u neke normalne financijske tijekove. Tko im je kriv? Trgovali su naftom dok je tekla krv, po političkoj direktivi sanirali one koji su sve pokrali i koji su bili i ostaju izgubljeni slučajevi...

Prisjećam se rečenice Willyja Brandta koju je poodavno uputio bivšim prostorima bratstva i jedinstva, a koja je glasila otprilike ovako: "Postoje zemlje koje se isplati kreditirati; čini mi se da vi u takve ne spadate!" Bivša država je bila bure bez dna, ali ni ova sadašnja, iako je dosta manja, ne zaostaje u financijskim apetitima. Bar do sada je bilo tako...

* * *

Umoran od politike, odgledao sam u dvorani Dražena Petrovića košarkašku utakmicu CIBONA VIP protiv PIVOVARNE LAŠKO i zaključio: Ipak je bolje Laško pivo od košarke. Dojmljiva je bila igra Josipa Sesara, naročito zakucavanja; solidan umjetnički dojam ostavio je i tamnoputi Baker.

Pizzeria LATERNA, Davorin Bogović i glazba Erica Claptona; hvala Bogu, još postoje neki ritmovi i akordi normalniji od ovih današnjih ubojstvenih, sotonskih i pogubnih - zaglupljujućih i otupljujućih. Žali mi se susjeda penzionerka (bila bi "umirovljenica" da svoju starost može živjeti u miru), evo već je 23. u mjesecu, a poštara još nema! Próđe ulicom k’o furija; jednom sam mu u šali dobacio da je možda rješenje u nekom kalibru... za osobnu zaštitu!

U Beogradu opet trovanje olovom. Iz kalašnjikova, naravno. Pao je Arkan, pali su toliki (padaju i na zagrebačkom asfaltu), pao je i ministar Bulatović... Kod nas intenzivno padaju mnogobrojne afere, od masovnog prisluškivanja do velikih krađa svega i svačega. U modu ulazi krađa dokumenata i alibija, no, zar nam je pamćenje doista tako kratko? Napustio nas je nenadmašni Mladen Crnobrnja-Gumbek.

Dirljivo je bilo vidjeti stol pun vina i bivšeg glasnogovornika s rupčićem u rukama: Vino je ostalo neispijeno, a runde svakim danom stižu za naplatu. A oni su ih zvali! Opet, hvala Bogu, iza nas su i Budišine večere i Ledićevo "potrebno je preuzesti križ!". Javlja se mali problem: križeva je uistinu na sve strane, samo čija će leđa stradati?

* * *

U velikoj opasnosti su, između ostalih, i mladi: mladi na burzi, mladi u kafićima! Nije dosta "ratio superior" u oceanu "morala inferior"...

Prije nekoliko dana uspinjem se Domjanićevom i čitam grafit: "Okružuje nas zadah smrti, nemojmo se praviti da je u redu!"

Nedavno me je kosnuo, skoro k’o kosani odrezak, razgovor s prijateljem iz Višnjevca, nekoć stanovnikom Dubrave. Teme? Malo crkvene, ne crvene, malo političke: njegov predsjednički kandidat nije prošao. Previše je krut i ozbiljan, a toga smo se nagledali posljednjih desetak godina... Shrvao nas je politički umor. Upravo zato, i ne samo zbog toga, brade su ponovno u modi: državnim kormilom upravlja dvojac Mesić-Račan. Pljušte ponude pozivâ u goste i neskrivenog odobravanja diljem svijeta. No, hoćemo li i ovaj put ostati razočarani? I poharani? Pričekajmo malo.

Da ne bude opet radio-telegram s Marsa, kako je Tin u beogradskim danima ponazočio stanovitom Vlajku Ignjačeviću. I, začudo, ovaj je povjerovao.

Nisam želio (po)vjerovati, no izgleda da su činjenice neumoljive: i časne znaju prati. Ne volim izraz "revanšizam", volim prave ljude na pravim mjestima: nisu me se u posljednje vrijeme osobito dojmile riječi "Ne bojte se!". Čega i koga? Nudim jasan odgovor: Najgori je strah - od sebe samih. Osim politike, nerviraju me glupi i glasni razgovori u tramvaju: prva liga (znam reći, zapadna skupina), fakat, ovoga, kužiš... i druge nebuloze siromašnog vokabulara i oskudne pameti.

No, postoje i trenuci smijeha. Reče mi prijatelj iz Višnjevca: U jednom redu (crkvenom, ne četveroredu) "postoji zabrinutost stanovitih krugova od SDP-ovog provincijala!". Nije problem njegov, niti bilo čiji, politički svjetonazor; problemi nastaju kod pitanja koliko je on ili svatko od nas uistinu Božji? Citiram: "Tko odgaja s ljubavlju, odgaja religiozno - ne izgovarajući ni jedne religiozne riječi. Riječi ljubavi u prvom su redu religiozne riječi. Ljubav stvara pouzdanje. A pouzdanje prekoračuje sve granice i nadmašuje sve proračune." (K. G. Rey, "Novi čovjek na krhkim nogama", str. 95.)

Pročitao sam ovih dana izvrsnu knjigu jednoga američkog neuropsihijatra pod naslovom LJUDI LAŽI. Bio sam svjedokom u Europskom domu seksualnim eskapadama, zapravo morbidnoj patologiji stanovitog Makaje, "poznatog pod učenjem Komaje". Neposredni povod je bio žalosni slučaj bolesnog svećenika, o kojemu su nedavno brujale novine. Nisam izdržao do kraja "predavanja" i ubrzo sam zažalio zbog onih 25 kuna koje sam dao za ulaznicu. Bolje da sam pojeo, recimo, pizzu, malu; možda bi ostalo i za coca-colu...

* * *

Definitivno sam zaključio (ovo "definitivno" posudio sam od bivšeg ministra vanjskih poslova): uistinu nije dobro "previše znati"?! Biti svaštar u interesima, tada logično slijedi banalno trošenje u glupim i ispraznim sadržajima. Posve mi je jasno, ne može ovakav stil i sadržaj moga pisanja leći svakome u uho, niti to očekujem; no, redovito se nasmijem pri susretu s jednom poklonicom svoga pisanja i pred mojom rečenicom koju ona voli citirati - Živjeti za Krista ili od Krista? Obično joj odgovorim, može se sasvim pristojno živjeti od Krista, no, prije toga, potrebno je nešto pretrpjeti za Krista... Srcem, ne razumom.

Promatrajući inauguraciju novog predsjednika na TV-ekranu, pomislih: Dvojica sudaca u svečanim odorama doista izgledaju kao junaci iz romana i glasovitog filma IME RUŽE. Izgleda da ni poljskom predsjedniku ne ide tako loše, ako je suditi po kilaži... No, loše je svakako išlo podno zapadne maksimirske tribine u frontalnom srazu specijalaca i BBB-a. Baš je tehnika ponekad denuncijantski nastrojena; registrirala je Mesićeve riječi u prolazu upućene nadbiskupu Bozaniću. Čule su se i Mesićeve riječi: Tko je ovoga doveo, otkud ovaj sada tu? - upućene nekom u dugom nizu čestitara. Bilo mi je žao predsjednika. Toliko puta je morao brisati bradu...

* * *

Da li je Alija Izetbegović bio u pravu tvrdnjom: Sada se lakše diše! - tek ćemo vidjeti. U konačnici, riječi tako često tako malo znače i zvuče prijetvorno, šuplje i prazno: bitna su naša djela! Alija to reče na inauguraciji. Suleyman Demirel dokazao je da je naš veličanstveni prijatelj, no zbunile su me njegove riječi na predsjedničkoj fešti - Hrvatska je napredovala u mnogo smjerova!?? Madeleine Albright bi rekla "well, I think"... Nadamo se i očekujemo kako će "drvo života" s njezinog broša uistinu donijeti bolje dane ovim napaćenim i izmučenim prostorima. Zar nam nije glasno i jasno poručila: Hrvatska je izgubila 10 godina u smislu očekivanja ljudi!? Dao Bog da je to bilo naše "posljednje izgubljeno vrijeme". U protivnom... tko zna? Rimljani rekoše: Sve stvari imaju svoje granice. Baš kao i ljudi, svoje tipično ljudske.

MIRKO KALANJ