Zanimljivo je ustanoviti da se za svetih godina 17. i prve polovice 18. stoljeća u Rimu nije nalazio niti jedan poznatiji svetac ni svetica, što dakako ne znači da ih nije bilo, kako tvrdi i jedna zgodna rimska uzrečica da Vječni grad nikad nije bez aureola. No, osim sv. Josipa Kalasancija, utemeljitelja redovničke družbe skolopijanaca, koji je bio vrlo aktivan u Rimu u prvoj polovici 17. stoljeća, prema tome i na jubilejima, teško je izdvojiti neko poznato sveto ime koje bi dalo pečat ovim slavljima.
Možemo spomenuti nama dosta nepoznatu svetu ženu princezu Mariju iz Savojske kuće, kćerku Karla Emanuela II. Ova sveta žena, franjevačka trećoredica, u svoj je svojoj jednostavnosti za jubileja 1650. došla u Rim, nastanila se kod nekih redovnica. S njom su bile i njezine dvorske pratilje, koje su također navukle pokorničke haljine i sudjelovale u jubilejskim obredima i slavljima.
* * *
Na jubileju 1750. godine u Rimu susrećemo opet jednoga sveca giganta. Franjevac iz obitelji reformata, sv. Leonard Portomauricijski, ponizan redovnik, slabašna tijela, ali velikog duha, već je u ljeto pred jubilejem neumorno počeo držati pučke misije po rimskim crkvama. Tadašnji papa Benedikt XIV., veliki papa Lambertini, nazvao ga je "velikim lovcem za nebo"... Ljudi su se stjecali i punili trgove kada je sv. Leonard propovijedao na otvorenom. Na velikom rimskom trgu Navona čak su privremeno zaustavljali rad poznatih fontana da bi puk lakše mogao pratiti propovjednika. Slično je bilo i na drugim rimskim okupljalištima. Govornik je često prstom upirao u raspelo koje je stavio pored sebe i grmio: "Ili pokora, ili pakao! Ili ostavite one nepoštene poslove, ili pakao! Ili vratite vlasnicima oteto, ili pakao..." Potom bi, nakon kratke pokorničke stanke, u kojoj se znao i bičevati, svetac neumorno ispovijedao.
No, posebno se sv. Leonard u Rimu proslavio širenjem pučke pobožnosti križnog puta, koji je bio pravi odgovor na nijekanje osjećaja tadašnjeg racionalizma ili na potiskivanje nade strogih jansenista. Njemu treba pripisati nastanak nadbratovštine Ljubiteljâ Isusa i Marije na Kalvariji za križni put u Koloseumu. Ova nadbratovština, dugog i neobičnog naziva, na poticaj sv. Leonarda, dobila je 1749. godine papino dopuštenje da u rimskom amfiteatru obnovi postojeće postaje, a sam je papa Benedikt XIV. nešto kasnije Koloseum proglasio javnom crkvom i posvetio ga, te u njegovo središte postavio veliko raspelo. Zahvaljujući sv. Leonardu pučka pobožnost križnog puta proširile se po cijelom katoličkom svijetu, a na Veliki petak navečer sam rimski biskup predvodi ovu pobožnost, uz sudjelovanje brojnog puka.
I baš ovdje, u blizini rimskog koloseuma, zapravo u njegovim ruševinama, provodio je posljednje dane života Francuz sv. Benedikt Josip Labre, samotnjački tip, koji je u svojoj vreći stalno nosio Evanđelje, Nasljeduj Krista i Rimski časoslov. Nije posve sigurno da je bio u Rimu već za svete 1775. godine, ali je potvrđeno da se kod Koloseuma nastanio godinu dana kasnije, ostavši tamo sve do smrti na stubištu rimske crkve Madonna dei Monti 1783. godine, nakon što je kao pobožni hodočasnik stalno putovao od jednoga do drugoga velikoga europskog svetišta.
Bio je u Asizu, Loretu, Bariju,
Einsidelnu, Marienstainu, Koblenzu, Paray-le-Monialu, Monserratu i Santiagu de
Compostella. Vrijedi spomenuti ovoga "svetog hipija", kako su ga nedavno zgodno nazvali,
koji je baš u vrijeme iluminizma, kada se rušio ugled hodočašćima i svetištima, od
ove pobožnosti stvorio vlastiti program života, svojevrsni put duhovnog života, koji je
teško slijediti, ali mu se bar treba diviti.* * *
Naše "litanije" jubilejskih svetaca nakratko nastavljamo s 19. stoljećem, kada je na rimskom slavlju u povodu svete 1825. godine sudjelovao sv. Vinko Pallotti, utemeljitelj družbe katoličkog apostolata, danas poznatije kao palotinci. Isto vrijedi i za nama gotovo nepoznatog sveca, ali ga u Rimu dobro pamte, jer nosi naziv "Rimljanin iz Rima", a to je sv. Gašpar del Bufalo, svećenik i utemeljitelj družbe misionara predragocjene Krvi.
Spominjemo i jednu ženu, kod nas isto tako malo poznatu, koja nosi naslov službenice Božje i uskoro bi mogla biti uzdignuta na čast oltara. To je Marija Kristina Savojska. 1825. imala je tek trinaest godina, ali je u pratnji s majkom sudjelovala na rimskom jubileju. Cijeli ju je Rim tada upoznao po pobožnom hodočašćenju iz bazilike u baziliku, često bosonoga, poput sv. Karla Boromejskoga, sudjelujući na svim obredima i pobožnostima do kojih je uspjela doći. Čak su neki pjesnici uočili ljepotu ove iskrene i nepatvorene pobožnosti, pa su joj spjevali stihove na talijanskom i na latinskom jeziku. ("Nuda pedes nigroque caput velamine amicta, Matre incedebas comitante tua." - "Bosonoga i zaogrnuta crnim velom, hodala si u pratnji svoje majke.") Rimski ju je puk zavolio i nazvao je "principessina Sabauda" i mnogi se Rimljani mole na njezinu grobu da je Bog što prije proslavi čašću oltara.
* * *
Na kraju ove "galerije" jubilejskih svetaca i svetica valja spomenuti da su jubilejska slavlja često bila prigoda za proglašenje svetaca, od kojih smo neke već i spomenuli (sv. Brigitu i sv. Bernardina), a sada navodimo samo nama poznatije Božje ugodnike koji su službenu čast doživjeli za jubileja: Elizabeta Portugalska i Feliks Kantalicijski (1625.), Ivan od Križa i Franjo Solano (1675.), Alojzije Gonzaga i Margareta Kortonska (1725.), te u novije vrijeme: Ivan Krstitelj de la Salle i Rita iz Cascije (1900.), Terezija od Djeteta Isusa, Petar Kanizije, Ivan Marija Vianney i Ivan Eudes (1925.), Dominik Savio i Marija Goretti (1950.), Josip Moscatti i Anne Bayley Seaton (1975.)... I tijekom 2000. godine predviđeno je nekoliko datuma za proglašenje novih svetaca.
LJUDEVIT MARAČIĆ