Godina Velikog jubileja, Sveta godina, obilježena je i hodočašćima u Rim, u Jeruzalem ili u druga sveta mjesta. I nekoć se, iako nije bilo današnjih prometnih sredstava, mnogo hodočastilo. Tri sljedeće priče govore o zgodama i nezgodama tadašnjih hodočasnika.

Bio jedan hodočasnik koji je stalno tražio mjesto gdje bi se na najbolji način, sabrano i pobožno, mogao moliti Bogu. Netko mu preporuči da pođe u sveta mjesta, naročito u ona koja obilježavaju Isusov boravak na zemlji: Betlehem, Nazaret, Jeruzalem... A gdje bi se mogao pobožnije moliti nego u Getsemanskom vrtu, na Kalvariji, na mjestu Isusova uskrsnuća ili uzašašća na nebo?

Uputi se hodočasnik u daleku Svetu zemlju, dođe i do tih najsvetijih mjesta kršćanstva, no ni tu nikako da se sabere i da pobožno uzdigne svoju duše i svoje srce Bogu. Gužva na koju je naišao, znatiželja, ljepota krajolika i svetišta, umor... sve ga je toliko rastresalo da uopće nije dolazio k sebi, a kamoli da već jednom počne pobožno moliti.

Nakon više dana, jedne večeri zamoli za gostoprimstvo u samostanu koji se nalazio nedaleko Jeruzalema. Tu ga prihvati stariji redovnik, ljubazno mu ponudi večeru i za to se vrijeme zadrži s njime u razgovoru. Hodočasnik mu se odmah potuži:

- Časni oče, došao sam u Svetu zemlju, a prije toga bio sam i u Rimu, posjećivao sam razna svetišta, sve u želji da nađem neko mjesto koje bi mi pomoglo da se pobožno molim, no sve uzalud. Znadeš li ti neko takvo mjesto?

- Dragi prijatelju - odgovori mu redovnik - nećeš ga nigdje naći osim u svom srcu. U tvom se srcu nalazi Bog, saberi se i tu mu se moli. Samo će tako tvoja molitva biti sabrana i pobožna.

* * *

Bilo je to u vrijeme kad su ljudi sa strahom i trepetom očekivali svršetak prvoga tisućljeća. Svakoga bi jutra izlazili iz kuća i promatrali nebo, ne bi li vidjeli neki znak koji bi ukazivao na to da će uskoro doći Sudnji dan.

U tom su strahu i trepetu mnogi, za pokoru i za okajanje svojih grijeha, počeli hodočastiti u sveta mjesta, poglavito u ona koja su za njih uistinu bila velika pokora, kao daleki Rim, Compostella, ili Sveta zemlja...

Ovima se jednom pridružio i hodočasnik koji bijaše poznat po svom pokorničkom hodočašćenju u Jeruzalem. Išao je on tamo već gotovo svake godine, no svaki bi se put zaustavio pred jeruzalemskim zidinama, tamo se nakratko pomolio i odmah bi se vraćao natrag. Čim bi stigao kući, malo bi se odmorio, pa opet na put. I tako godinama.

Ovoga puta neki drugi hodočasnik, videći ga da se zaustavlja pred samim Jeruzalemom, znatiželjno ga upita:

- Zašto se tu zaustavljaš i odmah se vraćaš? Zašto ne uđeš u Jeruzalem i ne posjetiš sveta mjesta Isusove muke i smrti?Hodočasnik na to uzdahne i prozbori:

- Bijaše tome davno, dok sam još bio mlad. Mladost bez Boga, u raskalašenosti, no Gospodin mi dade milost da se obratim. Tada mu obećah da neću više učiniti ni najmanjega grijeha. Na žalost, moje obećanje nije dugo potrajalo. Ponovno sam pao, i to tako strašno da mi je bilo teško reći taj grijeh svom ispovjedniku. Zadobivši oproštenje, Bog me je prosvijetlio te sam spoznao kako je naš život neprestano započinjanje. Padamo i dižemo se. Inače ne bismo nikada upoznali sebe i beskrajno Božje milosrđe. Zato ne završavam svoja hodočašća - da ne zaboravim kako će dobri Bog uvijek biti spreman da me podigne, da me vrati na pravi put, te da tako započnem iznova...

Te je godine, međutim, umro. Bijaše to njegovo posljednje hodočašće, no ovoga puta jamačno je ušao u Jeruzalem, onaj na nebesima.

* * *

U vrijeme križarskih ratova živio neki hodočasnik, koji - umoran od mnogih putovanja - odluči da se za neko vrijeme malo odmori, te se nastani u jednoj spilji kraj svoga grada. Dobri bi mu ljudi donosili hranu i piće, a on im je za uzvrat pripovijedao svoje dogodovštine, te im govorio o Isusovu životu, iz ljubavi prema kome se i posvetio pokorničkom hodočašćenju.

Čuo za njega i neki vitez koji se u Španjolskoj i u Svetoj zemlji borio protiv nevjernikâ, no samo iz pohlepe za slavom i novcem. Jednoga dana reče on slugama:

- Ne vjerujem tim skitnicama! Dovedite mi ga da iskušam njegovu strpljivost, poniznost i bogobojaznost. Kažite mu da ga zovem na ručak.

Došavši prvoga dana, vitez ga grubo otjera s vrata. Tako i drugoga dana, pa trećega, četvrtoga, gotovo mjesec dana... Hodočasnik se nije uvrijedio i nije prosvjedovao. Tridesetoga dana vitez, slomljen njegovom ustrajnošću i dobrotom, zamoli ga za oproštenje, a ovaj mu reče:

- Časni viteže! Ja sam hodočasnik i naučan sam za pokoru hodati. Idem tamo kamo me dobri Bog šalje. Ovoga puta htio je da dolazim tebi punih trideset dana - hvaljeno bilo sveto Ime njegovo! Možda je htio da ti pokaže kako smo svi mi samo putnici na ovoj zemlji i kako je jedina svrha našega života da služimo njemu, da njega ljubimo i da postignemo vječno spasenje.

Vitez na te hodočasnikove riječi ostavi sve i pođe s njime na pokorničko hodočašće u Svetu zemlju, ali ovoga puta bez koplja i mača, oboružan samo putničkom torbom i štapom. Za spasenje, reče, svoje duše...

Priredio: ZVONIMIR ZLODI