Istini za volju, nemaju se čemu čuditi oni koji izražavaju bojazan od stiske i navale. Ono što je dosad viđeno, domaće je proizvodnje. Zamjetljivo je, bar zasad, da Veliki jubilej u Vječni grad privlači daleko najveći broj Talijana. Onih sa strane, "barbara", kako netko reče pomalo podrugljivo, ima jako malo. To se najbolje doživljava u ispovjedaonici. Nas u Svetom Petru ima trinaest redovitih, sada smo za Svete godine pojačani istim brojem "pomoćnika", a s druge strane glavnog oltara pomažu "izvanredni" (iz različitih redovničkih ustanova), pa nas zna biti, posebno o vikendima, i dvadesetak u isto vrijeme. Gotovo svi priznaju da se golemim brojem ispovijedaju Talijani. A to znači da drugih nema puno, ili, ne daj Bože, da se "barbari" više ne znaju ili ne žele ispovijedati.

* * *

Šalu na stranu, bilo je zaista silnog posla tri prva tjedna Velikog jubileja. Prema našoj računici, a spominjemo samo stanje u Vatikanskoj bazilici, dnevno se ispovijedalo sigurno preko tisuću vjernika. Bilo je vjerojatno puno ispovijedi i u drugim bazilikama i crkvama, pa nije čudno da su, inače antiklerikalne, novine "La Reppublica", uz brojne napise gdje se nimalo ne krije takav duh, s mnogo iznenađenja, ali i ozbiljnosti, izvješćivale o ispovjedalačkoj najezdi ili bumu ("Il boom delle confessioni"), donoseći dosta pristojne izjave nekih koji su to promatrali ili sami u tome sudjelovali. (Kad smo već kod ispovijedanja, valja izvijestiti našu javnost da je za vrijeme Svete godine i rimska bazilika sv. Ivana Lateranskoga dobila hrvatskog ispovjednika. To je bosanski franjevac, o. Rafael Lipovac, donedavni misionar u Africi.)

* * *

Od značajnijih zbivanja izdvajamo Jubilej djece, koji je oduševljenjem, brojem, ali ne i organizacijom, iznenadio sumnjičave statiste. Očekivalo se najviše 30.000 djece, a bilo ih je sigurno dvostruko, tako da je Trg sv. Petra prve nedjelje siječnja doista nalikovao mravinjaku. Djeca su divna, razdragana, pa i onda kada rasplakana traže roditelje ili ostaju gladna jer su u vrijeme obroka negdje zalutala. Doista, divan, nezaboravan susret nade, koji najavljuje svijetle trenutke novoga tisućljeća, kojemu se sve više primičemo (nismo pristalice onih koji ovu godinu smatraju početkom novoga stoljeća i tisućljeća: valja pričekati do isteka tekuće godine).

Ovaj ekumenski susret, mnogi ga smatraju najvažnijim od Koncila do danas, doista je djelovao kao blagi melem nakon tolikih sušnih godina ekumenskog (ne)događanja i (ne)susretanja. Posebno su pravoslavne Crkve ovaj put pokazale smisao za stvarnost, pa bi, ako je vjerovati ovoj najavi, ekumenizam u trećem kršćanskom tisućljeću trebao bilježiti ljepše retke i svjetlije stranice.

Smijemo se nadati; štoviše, moramo u to vjerovati, jer su vjera i nada kršćanske bogoslovne kreposti. Zato su svi s odobravanjem podržali pripremanje još nekoliko ekumenskih susreta za vrijeme Svete godine, posebno u vrijeme Papina pohoda Svetoj zemlji, gdje će Ivan Pavao II. boraviti krajem ožujka ove godine, a kojemu će prethoditi trodnevni pohod Egiptu i Sinajskom poluotoku.

* * *

Ima dakako mnogo događaja i susreta, a voljeli bismo posebno izdvojiti one koji nose duhovni pečat. To je svakidašnja pokornička procesija u Bazilici sv. Petra, kada okupljeni narod uz pjevanje Litanija svih svetih, kroz Sveta vrata, prolazi do oltara katedre sv. Petra, gdje se svake večeri služi prigodna misa. Taj svakodnevni liturgijski susret nije možda toliko posjećen, ali je prožet izljevom iskrene pobožnosti, što se rijetko može doživjeti u inače previše turistiziranoj crkvi sv. Petra. K tome, kada završi večernja misa, nakon kraćega predaha, svake se večeri na stubištu pred ulazom u veliku Baziliku okuplja mnoštvo vjernika i tu se obavlja polusatna molitvena pobožnost, kod koje su vrlo aktivni jubilejski dragovoljci, pretežito mlađi, ali i stariji, ljudi (prepoznat ćete ih po modrim pregačama s naramenicama, na kojima je ispisana evanđeoska misao: "Bio sam stranac, i vi ste me primili!"). Kada smo već kod tih divnih ljudi, a mijenjaju se svakih petnaestak dana, spavajući u vojarnama i hraneći se uglavnom sendvičima, valja reći da među njima sigurno ima i avanturista, ali mnogo je više onih koji to čine iz iskrenih religioznih pobuda. To mnogi od njih dokazuju time što primaju sakramente svakodnevno, pa se često mogu primijetiti kako čekaju u redu pred ispovjedaonicama. U to nas je uvjerio i jedan iskreni razgovor s odraslim čovjekom iz Trenta, koji sve svoje slobodno vrijeme posvećuje dragovoljnom radu u svojoj biskupiji. I to već godinama...

* * *

I, za kraj, spomenimo da su općinski redarstvenici iz cijele Italije održali svoj jubilejski susret u Bazilici sv. Petra, gdje ih je 20. siječnja, na dan sv. Sebastijana, njihova zaštitnika, nakon svečane mise pozdravio papa Ivan Pavao II. Bilo je nazočno oko pet tisuća uniformiranih redarstvenika, u tipično crnoj odori i bijelim kapama, odnosno kacigama. Ne bismo to vjerojatno ni spomenuli da nas ovaj susret ne podsjeća na jedan događaj koji se zbio prije 25 godina, za Svete 1975. godine. Djeluje kao prava anegdota, a istiniti je događaj. Bilo je to pred otvaranje jubileja, na Božić 1974. U Bazilici su se pojavili nepredviđeni problemi s pripremom televizijskog prijenosa, pa je u posljednji čas rješenje ponudila talijanska vojska. Šezdesetak vojnih tehničara trebalo je noć pred Badnjak provesti u Bazilici i izvršiti dodatne zahvate, ali se tome usprotivio zapovjednik švicarske garde u Vatikanu, koji se pozvao na propis da "nijedan strani vojnik ne smije prijeći prag vatikanske bazilike". Švicarac nije popuštao, pa su se u Vatikanu monsinjori dogovarali što poduzeti. Netko reče: "Pa proglasimo talijanske vojnike zarobljenicima!" Prema propisima Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima, zapovjednik garde zatražio je detaljan popis vojnika, a kada su ušli, ne rekavši njima ništa, proglasi ih uhićenima. Oni su mirno cijelu noć obavljali posao, a kada su završili izišli su nesmetano, ni ne sluteći da su neko vrijeme bili "ratni zarobljenici". U registru švicarske garde, nakon napomene o uhićenju šezdeset stranih vojnika bez njihova opiranja, pridodano je da su ujutro oslobođeni i pušteni na slobodu. Kažu da talijanske vojne vlasti ni danas službeno ne priznaju ovaj "incident", jer vojnici nisu ništa znali, a u protivnom bi trebali biti pozvani na odgovornost što nisu pružili otpor pri "uhićenju". Toga se prisjećamo sada često kad u Bazilici susrećemo talijanske vojnike i policajce kako se šeću, mole, čak i ispovijedaju u odorama. Nitko danas više ne postavlja takva pitanja, koja su mučila presavjesnoga švicarskog zapovjednika prije 25 godina.