Jubilej Svete 1550. godine pada u vrijeme velikih duhovnih reformi, kada i
poznati sveci upravo u Rimu dokazuju svoju zauzetost oko obnove vjerskoga života. Dvojica
dolaze iz Španjolske, a drugi iz Italije. Sv. Ignacije Lojolski, utemeljitelj
Družbe Isusove, uspio je od pape prijatelja, Julija III., dobiti povlasticu za svoje
isusovce da mognu dobiti jubilejske oproste gdje god bili, posebno u Indiji, Brazilu ili
Kongu. Uz osnivača u Rimu spomenute godine djeluje isusovac sv. Franjo Borgia,
gandijski vojvoda, koji se kao udovac tajno zavjetovao postati članom Družbe Isusove, pa
je ubrzo postao i generalom ove zapažene redovničke ustanove. Sv. Franjo Borgia došao
je u Rim baš tijekom jubilejske 1550. godine, kada se u ganuću bacio na koljena pred
grobom sv. Petra i pred njegovim zemaljskim zamjenikom. Iz njegovih brojnih
hodočašćenja sv. Petru i susretâ s osnivačem Družbe Isusove rođena je i velika
ideja da se za potrebe isusovaca u Rimu osnuje "Rimski kolegij", koji se može podičiti
time da je nastao kao plod ovoga plodnog jubileja.
* * *
Sv. Filip Neri, ili kako su ga u Rimu popularno nazivali "Pippo bono", vrhunac svojega svećeničkog i redovničkog djelovanja doživljava za jubileja 1575. godine, kada je sebi i svojim sljedbenicima postavio zadatak: "U svetosti nadići same apostole, čak i apostola Petra, koji je glava." Taj porimljanjeni Firentinac otkrio je smisao svojega religioznog života u moralnom i materijalnom pomaganju hodočasnika, pa je osnovao posebnu bratovštinu Presvetog Trojstva s tom određenom nakanom. I danas se u Rimu mogu vidjeti crkva, bolnica, prihvatilište za hodočasnike, kao i prostorije spomenute bratovštine, koja je tijekom stoljeća dokazala veliku snagu ljubavi i otpor prema mnogim teškoćama. Sv. Filip je osnovao i novu družbu oratorijanaca. Jedan od tadašnjih kroničara bilježi kako je bilo "od velikog primjera pratiti privrženost kojom su Filip i njegovi drugovi služili tolikom mnoštvu, brinući se da ih nahrane, smjeste u krevete i operu im noge, tješeći ih riječima i svima iskazujući neizrecivu ljubav".
Uz ovoga besprijekornoga jubilejskog prvaka, u Svetoj 1575. godini u Rimu nalazimo još jednoga izvanrednoga sveca obnovitelja. Sv. Karlo Boromejski, milanski nadbiskup i kardinal, kao duhovni pastir velike nadbiskupije, pripremao je svoje vjernike na jubilejsko hodočašće u Vječni grad; sam se stavio na čelo tom pothvatu, duhovno i materijalno pripremajući puk i svećenstvo na ovu milosnu godinu oprosta. O tome je milanski nadbiskup početkom rujna pred jubilej pisao svojim vjernicima pastirsko pismo, obrazloživši smisao svete godine i pozvavši ih na brojno sudjelovanje. Kako ga je papa osobno pozvao da prisustvuje otvaranju svetih vrata na Božić, sv. Karlo je tajno krenuo na put, bez buke i nepotrebne pratnje, pohodivši iz Milana do Vječnoga grada sva ona mjesta koja su svojim svetištima podsjećala na milosne susrete Boga i čovjeka (Camaldoli, La Verna, Vallombrosa, Monteoliveto); prispjevši u Rim po mraku, zatražio je konak kod kartuzijanaca, da ne bude zapažen.
Tri dana prije početka jubileja svetac je bosonog (prosinac 1574.!) po nekoliko puta obišao sve jubilejske crkve u Rimu; svakog je dana klečeći prešao svetim stubama. Ostavio je takav dojam kakav ne mogu izbrisati ni talozi prašine koje brojne godine znaju nasuti na ljudske uspomene.
* * *
Listajući ovaj zamišljeni album svetosti, za svete 1600. godine, za prvoga
baroknog jubileja, svojom se nazočnošću u Rimu isticao jedan kardinal, isusovac sv.
Robert Bellarmino, učen i strog čovjek, teolog pape Klementa VIII. i vješt
apologet, koji je uspješno nosio teret mnogih papinskih ureda, pa su ga nazivali
"nosačem svetih kongregacija".
Njemu uz bok valja staviti sv. Kamila de’Lellis, čovjeka koji se obratio za vrijeme prethodnog jubileja, kada je ležao u bolnici zbog rana dobivenih u jednom oružanom sukobu. Ovaj sveti ratnik, osnivač bolničkog reda "službenikâ nemoćnih", htio je kao simbol na svoje grudi staviti crveni križ, a njegova bolnička reforma spada među najrevolucionarnije promjene u zdravstvu tijekom ljudske povijesti. Nijednog časa nije oklijevao u svojoj bolnici na Maddaleni primiti i najodvratnije bolesnike. Danas služi kao primjer liječnicima i proglašen je zaštitnikom bolničkog osoblja.
LJUDEVIT MARAČIĆ