Umnažanje kruha u pustinji prvi kršćani su doživljavali kao znak i obećanje euharistije. I same Isusovi riječi i pokreti kod umnažanja kruha i u euharistijskom slavlju to potvrđuju. Samo što iz punih košara ulomaka Isus sada ne daje kruh koji zasićuje našu zemaljsku glad, već kruh života, sebe samoga, pod likom kruha i vina.
Apostoli su se vratili sa svojega prvoga misionarskog putovanja i oduševljeno izvješćuju Isusa o svemu "što su činili i naučavali". Isus im reče: "Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo." Nakon svakog rada potrebno je sabrati se pred Gospodinom u tišini i u molitvi; posebno pred velikim događajem što ih čeka.
Mnogi su ih vidjeli kad su odlazili lađom na drugu stranu Genezaretskog jezera, te, pješice, iz svih gradova, strčaše se onamo i pretekoše ih. Kad Isus s apostolima iziđe iz lađe, vidje "silan svijet" i sažali mu se, jer bijahu "kao ovce bez pastira", pa ih stade poučavati mnogočemu.
"I jedoše, i nasitiše se!" (Mk 6, 30-44)
U kasni sat pristupe mu učenici pa mu rekoše da otpusti narod: pust je to kraj, da mogu po okolnim zaseocima i selima kupiti sebi nešto za jelo. Isus će im: "Podajte im vi jesti!" Kažu mu da s dvjesto denara, koliko imaju, nije moguće za sve kupiti kruha. Mogli bi kupiti kruha za tisuću ljudi, a pred njima je mnoštvo od pet tisuća samo muškaraca. Isus ih pita: "Koliko kruhova imate?" Pošto izvidješe, rekoše: pet kruhova i dvije ribice. Isus zapovjedi da mnoštvo sjedne. Zatim uze pet kruhova i dvije ribe, "pogleda na nebo, blagoslovi Boga, pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljudima". I "jedoše svi i nasitiše se". Od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a tako i od riba.
* * *
Čudo je spektakularno: krajnja nestašica, samotno mjesto, silan svijet, a svi jedoše i nasitiše se.
Ovaj događaj je znak i obećanje. Bila je to posljednja propovijed narodu o kraljevstvu Božjem.
>>>
Dolazak Mesije i uspostavu Kraljevstva proroci su navijestili slikom gozbe. Kad je
Isus bio na objedu kod nekoga farizejskog prvaka, jedan od sustolnika reče: "Blago onome
koji bude blagovao u kraljevstvu Božjemu." Isus odgovara prispodobom o velikoj večeri,
na koju su pozvani svi, ali mnogi to odbijaju (Lk 14).
>>>
Židovi su bili uvjerenja da će Mesija obnoviti čudo mane u pustinji. I silan svijet vidi u tome očit znak. Ivan samo spominje: Htjeli su Isusa uhvatiti i proglasiti ga kraljem. Očekivali su Mesiju koji će uspostaviti ovozemno kraljevstvo, istjerati neprijatelje, konkretno Rimljane, i podložiti sav svijet Izabranom narodu. Isus zato "prinudi učenike da uđu u lađu", a sam otiđe u goru da se pomoli.
Prije svoje smrti Isus priredi apostolima posljednju večeru, na kojoj ovo što je sada slika postaje stvarnost. Isti su pokreti i riječi. Samo sada Isus daje svoje tijelo za hranu, i svoju krv za piće.
* * *
Tu Jaganjčevu gozbu Crkva će uprisutnjavati kroz vrijeme i prostor, na svakom mjestu gdje se živa zajednica okuplja na euharistijsko slavlje.
Možda smo zbunjeni kada nas ima tako malo na našim nedjeljnim euharistijskim slavljima! Zašto se toliki udaljavaju od ovoga istinskog i jedinog izvora života? Zašto toliko osipanje naših euharistija? Kao da se ponavlja ono u sinagogi u Kafarnaumu, kad Isus tumači što zapravo znači umnažanje kruha. Tada su ga narod i mnogi učenici napustili. Hoćemo li i mi? Nikada! Već sa sv. Petrom ponovimo: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" Ti nam jedini daješ istinsko jelo i istinsko piće, svoje tijelo i svoju krv, za život vječni.
Pavao je bolovao od neke bolesti, koju on naziva "trn u tijelu".
Triput je molio Gospodina da ga oslobodi toga. Ali mu Gospodin reče: "Dosta ti je moja
milost, jer se snaga u slabosti usavršuje." (12, 9) Pavao je dobro poznavao apostolat
patnje. Zato i veli: "Uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i
tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak." (12, 10)