VERITAS - br. 2/2000. |
>[SADRŽAJ]< |
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU
2000. - GODINA EUHARISTIJE
ISUS HRANI SVOJ NAROD... Piše: CELESTIN TOMIĆ Ivan Pavao II. proglasio je jubilej 2000. Euharistijskom godinom. Poziv je to da produbimo, oživimo i doživimo euharistiju kao "vrhunac svega kršćanskog života". Biblijski tekstovi pomoći će nam u tome.Umnažanje kruha u pustinji prvi kršćani su doživljavali kao znak i obećanje euharistije. I same Isusovi riječi i pokreti kod umnažanja kruha i u euharistijskom slavlju to potvrđuju. Samo što iz punih košara ulomaka Isus sada ne daje kruh koji zasićuje našu zemaljsku glad, već kruh života, sebe samoga, pod likom kruha i vina. Apostoli su se vratili sa svojega prvoga misionarskog putovanja i oduševljeno izvješćuju Isusa o svemu "što su činili i naučavali". Isus im reče: "Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo." Nakon svakog rada potrebno je sabrati se pred Gospodinom u tišini i u molitvi; posebno pred velikim događajem što ih čeka. Mnogi su ih vidjeli kad su odlazili lađom na drugu stranu Genezaretskog jezera, te, pješice, iz svih gradova, strčaše se onamo i pretekoše ih. Kad Isus s apostolima iziđe iz lađe, vidje "silan svijet" i sažali mu se, jer bijahu "kao ovce bez pastira", pa ih stade poučavati mnogočemu. "I jedoše, i nasitiše se!" (Mk 6, 30-44) U kasni sat pristupe mu učenici pa mu rekoše da otpusti narod: pust je to kraj, da mogu po okolnim zaseocima i selima kupiti sebi nešto za jelo. Isus će im: "Podajte im vi jesti!" Kažu mu da s dvjesto denara, koliko imaju, nije moguće za sve kupiti kruha. Mogli bi kupiti kruha za tisuću ljudi, a pred njima je mnoštvo od pet tisuća samo muškaraca. Isus ih pita: "Koliko kruhova imate?" Pošto izvidješe, rekoše: pet kruhova i dvije ribice. Isus zapovjedi da mnoštvo sjedne. Zatim uze pet kruhova i dvije ribe, "pogleda na nebo, blagoslovi Boga, pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljudima". I "jedoše svi i nasitiše se". Od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a tako i od riba. * * * Čudo je spektakularno: krajnja nestašica, samotno mjesto, silan svijet, a svi jedoše i nasitiše se. Ovaj događaj je znak i obećanje. Bila je to posljednja propovijed narodu o kraljevstvu Božjem. |
Židovi su bili uvjerenja da će Mesija obnoviti čudo mane u pustinji. I silan svijet vidi u tome očit znak. Ivan samo spominje: Htjeli su Isusa uhvatiti i proglasiti ga kraljem. Očekivali su Mesiju koji će uspostaviti ovozemno kraljevstvo, istjerati neprijatelje, konkretno Rimljane, i podložiti sav svijet Izabranom narodu. Isus zato "prinudi učenike da uđu u lađu", a sam otiđe u goru da se pomoli. Prije svoje smrti Isus priredi apostolima posljednju večeru, na kojoj ovo što je sada slika postaje stvarnost. Isti su pokreti i riječi. Samo sada Isus daje svoje tijelo za hranu, i svoju krv za piće. * * * Tu Jaganjčevu gozbu Crkva će uprisutnjavati kroz vrijeme i prostor, na svakom mjestu gdje se živa zajednica okuplja na euharistijsko slavlje. Možda smo zbunjeni kada nas ima tako malo na našim nedjeljnim euharistijskim slavljima! Zašto se toliki udaljavaju od ovoga istinskog i jedinog izvora života? Zašto toliko osipanje naših euharistija? Kao da se ponavlja ono u sinagogi u Kafarnaumu, kad Isus tumači što zapravo znači umnažanje kruha. Tada su ga narod i mnogi učenici napustili. Hoćemo li i mi? Nikada! Već sa sv. Petrom ponovimo: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" Ti nam jedini daješ istinsko jelo i istinsko piće, svoje tijelo i svoju krv, za život vječni. |
Najveći evangelizator i misionar svih vremena ostaje apostol Pavao. On utire put iz židovskog partikularizma prema zrelom kršćanskom univerzalizmu. Njegov navještaj i nastup, sažeti u dvjema riječima: "svima sve!", ostaju tijekom povijesti kršćanstva, sve do eshatona, uzor i nadahnuće kako ostvariti dijalog, kako naviještati novu evangelizaciju. Pavao je Židov. Ponosan je na svoje korijenje. Ali "Onome koji me odvoji još od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo se otkriti mi Sina svoga, da ga navješćujem među poganima" (Gal 1, 15 s) Dakle, radi se o proročkom pozivu, kao što je bio i poziv proroka Jeremije, na što nas ovaj poziv podsjeća. Židovstvo Isusova i Pavlova vremena nije jedinstveno, kako će se očitovati nakon razaranja Jeruzalema (70. god.) i promašaja drugoga židovskog ustanka za Ben Kosebe (132-135). Ono je podijeljeno među razne "filozofije", sljedbe, svjetonazore. U drugom stoljeću nadživljava u farizejsko-rabinsko židovstvo, koje ostaje sve do danas. * * * Pavao je pripadao farizejskoj sljedbi, koja uči da spasenje dolazi od Boga. Spasenje je djelo Božjeg milosrđa. Naglašavaju se dva Božja atributa: Bog je pravedan, ali je i milosrdan. >>> Izraelska religija posljednjih stoljeća prije Krista provodi snažnu misionarsku akciju. U Pavlovo vrijeme u svim židovskim zajednicama, na svim stranama rimskog carstva, uz Židove su i prozeliti-pridošlice, u kršćanstvu katekumeni. Međutim, ovaj prozelitizam je zatvorenog oblika. Tko želi prijeći u židovsku religiju, mora postati Židov, odreći se svojeg naroda i svoje kulture. To zatvoreno misionarenje Pavao prekida. Židovska predaja i iskustvo Isusa Krista omogućavaju mu da navijesti univerzalno spasenje, koje traži, i od Židova i od pogana, obraćenje i vjeru u Isusa Krista. Grk ostaje Grk, Židov Židov, ali sada su svi jedno u Isusu Kristu. * * * Pavao ovako govori o svom načinu evangeliziranja: "Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom, da ih što više steknem. Bijah Židovima Židov, da Židove steknem; onima pod Zakonom... onima bez Zakona...; bijah nejakima nejak, da jake steknem. Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi Evanđelja." (1 Kor 9, 19-23) Pavao nam se ovdje otkriva kao istinski misionar, pastir duša, koji se sav daje za svoje poslanje; nastoji se svakoj duši prilagoditi, svakom govori njegovim jezikom, zalazi i pokušava rješavati čovjekove tegobe, probleme, slabosti. Izbjegava trijumfe, bučna osvajanja. Naprotiv, sav njegov apostolski žar ide za tim da bar "neke" spasi. |
Kao službenik Isusa Krista, apostol Pavao mogao je u polovici svojega misionarskog djelovanja zapisati: "U naporima - preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji." (2 Kor 11, 23-27) * * * Pavao Židovima navješćuje evanđelje kao ostvarenje obećanja danog ocima i izvodi dokaze iz pisane Božje riječi. Kad se obraća poganima, dokaze uzima iz kozmičke objave. Tako u Listri istinu evanđelja nudi na način razumljiv seoskom stanovništvu. Pavao govori o Bogu Stvoritelju, koji daje svjedočanstvo o sebi i kojeg oni mogu spoznati, a to je ono što je seoskom stanovništvu tako prisutno: Stvoritelj im daje kišu i plodnost, hranu i radost. Samo Živi Bog, a ne mrtvi bogovi koje su oni do sada štovali, daje to svjedočanstvo o sebi. U gradu grčke mudrosti, u pokumirenom gradu filozofâ, u Ateni, Pavao započinje govor o "Nepoznatom Bogu", kojemu su oni podigli oltar i nesvjesno posvjedočili da traže živoga Boga. Grčka filozofska misao odbija pojam stvaranja svijeta i jedinstveno dostojanstvo svakog čovjeka, a posebno uskrsnuće. Kad je izrečena riječ uskrsnuće od mrtvih, sa sažaljenjem su pogledali Pavla i prekinuli ga. Ipak, i ovdje "neki" povjerovaše. Crkva u Ateni je utemeljena. Pavao nam u svojem apostolskom i misionarskom radu pokazuje tajnu istinske evangelizacije, koja je djelo Duha Svetoga, ali traže se i napor i žrtve evangelizatora. Nova evangelizacija neće se ostvariti ako ne postanemo kao Pavao: "svima sve", tako da navještaj istine evanđelja prate i život po evanđelju i djela ljubavi. CELESTIN TOMIĆ |
>[SADRŽAJ]<