VERITAS - br. 2/2000.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

2000. - GODINA EUHARISTIJE

ISUS HRANI SVOJ NAROD...

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Ivan Pavao II. proglasio je jubilej 2000. Euharistijskom godinom. Poziv je to da produbimo, oživimo i doživimo euharistiju kao "vrhunac svega kršćanskog života". Biblijski tekstovi pomoći će nam u tome.

Umnažanje kruha u pustinji prvi kršćani su doživljavali kao znak i obećanje euharistije. I same Isusovi riječi i pokreti kod umnažanja kruha i u euharistijskom slavlju to potvrđuju. Samo što iz punih košara ulomaka Isus sada ne daje kruh koji zasićuje našu zemaljsku glad, već kruh života, sebe samoga, pod likom kruha i vina.

Apostoli su se vratili sa svojega prvoga misionarskog putovanja i oduševljeno izvješćuju Isusa o svemu "što su činili i naučavali". Isus im reče: "Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo." Nakon svakog rada potrebno je sabrati se pred Gospodinom u tišini i u molitvi; posebno pred velikim događajem što ih čeka.

Mnogi su ih vidjeli kad su odlazili lađom na drugu stranu Genezaretskog jezera, te, pješice, iz svih gradova, strčaše se onamo i pretekoše ih. Kad Isus s apostolima iziđe iz lađe, vidje "silan svijet" i sažali mu se, jer bijahu "kao ovce bez pastira", pa ih stade poučavati mnogočemu.

"I jedoše, i nasitiše se!" (Mk 6, 30-44)

U kasni sat pristupe mu učenici pa mu rekoše da otpusti narod: pust je to kraj, da mogu po okolnim zaseocima i selima kupiti sebi nešto za jelo. Isus će im: "Podajte im vi jesti!" Kažu mu da s dvjesto denara, koliko imaju, nije moguće za sve kupiti kruha. Mogli bi kupiti kruha za tisuću ljudi, a pred njima je mnoštvo od pet tisuća samo muškaraca. Isus ih pita: "Koliko kruhova imate?" Pošto izvidješe, rekoše: pet kruhova i dvije ribice. Isus zapovjedi da mnoštvo sjedne. Zatim uze pet kruhova i dvije ribe, "pogleda na nebo, blagoslovi Boga, pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljudima". I "jedoše svi i nasitiše se". Od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a tako i od riba.

* * *

Čudo je spektakularno: krajnja nestašica, samotno mjesto, silan svijet, a svi jedoše i nasitiše se.

Ovaj događaj je znak i obećanje. Bila je to posljednja propovijed narodu o kraljevstvu Božjem.

Poljednja večera - Euharistija>>>
Dolazak Mesije i uspostavu Kraljevstva proroci su navijestili slikom gozbe. Kad je Isus bio na objedu kod nekoga farizejskog prvaka, jedan od sustolnika reče: "Blago onome koji bude blagovao u kraljevstvu Božjemu." Isus odgovara prispodobom o velikoj večeri, na koju su pozvani svi, ali mnogi to odbijaju (Lk 14).
>>>

Židovi su bili uvjerenja da će Mesija obnoviti čudo mane u pustinji. I silan svijet vidi u tome očit znak. Ivan samo spominje: Htjeli su Isusa uhvatiti i proglasiti ga kraljem. Očekivali su Mesiju koji će uspostaviti ovozemno kraljevstvo, istjerati neprijatelje, konkretno Rimljane, i podložiti sav svijet Izabranom narodu. Isus zato "prinudi učenike da uđu u lađu", a sam otiđe u goru da se pomoli.

Prije svoje smrti Isus priredi apostolima posljednju večeru, na kojoj ovo što je sada slika postaje stvarnost. Isti su pokreti i riječi. Samo sada Isus daje svoje tijelo za hranu, i svoju krv za piće.

* * *

Tu Jaganjčevu gozbu Crkva će uprisutnjavati kroz vrijeme i prostor, na svakom mjestu gdje se živa zajednica okuplja na euharistijsko slavlje.

Možda smo zbunjeni kada nas ima tako malo na našim nedjeljnim euharistijskim slavljima! Zašto se toliki udaljavaju od ovoga istinskog i jedinog izvora života? Zašto toliko osipanje naših euharistija? Kao da se ponavlja ono u sinagogi u Kafarnaumu, kad Isus tumači što zapravo znači umnažanje kruha. Tada su ga narod i mnogi učenici napustili. Hoćemo li i mi? Nikada! Već sa sv. Petrom ponovimo: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" Ti nam jedini daješ istinsko jelo i istinsko piće, svoje tijelo i svoju krv, za život vječni.


SV. PAVAO - APOSTOL NARODÂ

SVEOPĆE SPASENJE

Najveći evangelizator i misionar svih vremena ostaje apostol Pavao. On utire put iz židovskog partikularizma prema zrelom kršćanskom univerzalizmu. Njegov navještaj i nastup, sažeti u dvjema riječima: "svima sve!", ostaju tijekom povijesti kršćanstva, sve do eshatona, uzor i nadahnuće kako ostvariti dijalog, kako naviještati novu evangelizaciju.

Pavao je Židov. Ponosan je na svoje korijenje. Ali "Onome koji me odvoji još od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo se otkriti mi Sina svoga, da ga navješćujem među poganima" (Gal 1, 15 s) Dakle, radi se o proročkom pozivu, kao što je bio i poziv proroka Jeremije, na što nas ovaj poziv podsjeća.

Židovstvo Isusova i Pavlova vremena nije jedinstveno, kako će se očitovati nakon razaranja Jeruzalema (70. god.) i promašaja drugoga židovskog ustanka za Ben Kosebe (132-135). Ono je podijeljeno među razne "filozofije", sljedbe, svjetonazore. U drugom stoljeću nadživljava u farizejsko-rabinsko židovstvo, koje ostaje sve do danas.

* * *

Pavao je pripadao farizejskoj sljedbi, koja uči da spasenje dolazi od Boga. Spasenje je djelo Božjeg milosrđa. Naglašavaju se dva Božja atributa: Bog je pravedan, ali je i milosrdan.

>>>
Pavao u Kristu vidi ostvarenje poslanja židovstva, kojemu je temelj univerzalizam spasenja. Pavlov univerzalizam ima svoje korijenje u židovstvu njegova vremena, posebno u apokaliptičkoj književnosti. Pavao vidi kako su sva Božja obećanja ostvarena u Isusu Kristu.
>>>

Izraelska religija posljednjih stoljeća prije Krista provodi snažnu misionarsku akciju. U Pavlovo vrijeme u svim židovskim zajednicama, na svim stranama rimskog carstva, uz Židove su i prozeliti-pridošlice, u kršćanstvu katekumeni. Međutim, ovaj prozelitizam je zatvorenog oblika. Tko želi prijeći u židovsku religiju, mora postati Židov, odreći se svojeg naroda i svoje kulture. To zatvoreno misionarenje Pavao prekida. Židovska predaja i iskustvo Isusa Krista omogućavaju mu da navijesti univerzalno spasenje, koje traži, i od Židova i od pogana, obraćenje i vjeru u Isusa Krista. Grk ostaje Grk, Židov Židov, ali sada su svi jedno u Isusu Kristu.

* * *

Pavao ovako govori o svom načinu evangeliziranja: "Premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom, da ih što više steknem. Bijah Židovima Židov, da Židove steknem; onima pod Zakonom... onima bez Zakona...; bijah nejakima nejak, da jake steknem. Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi Evanđelja." (1 Kor 9, 19-23)

Pavao nam se ovdje otkriva kao istinski misionar, pastir duša, koji se sav daje za svoje poslanje; nastoji se svakoj duši prilagoditi, svakom govori njegovim jezikom, zalazi i pokušava rješavati čovjekove tegobe, probleme, slabosti. Izbjegava trijumfe, bučna osvajanja. Naprotiv, sav njegov apostolski žar ide za tim da bar "neke" spasi.

Knjiga: Počeci Crkve - Pavao - apostol narodaPavao je bolovao od neke bolesti, koju on naziva "trn u tijelu". Triput je molio Gospodina da ga oslobodi toga. Ali mu Gospodin reče: "Dosta ti je moja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje." (12, 9) Pavao je dobro poznavao apostolat patnje. Zato i veli: "Uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima i tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak." (12, 10)

Kao službenik Isusa Krista, apostol Pavao mogao je u polovici svojega misionarskog djelovanja zapisati: "U naporima - preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama - prekomjerno; u smrtnim pogiblima - često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji." (2 Kor 11, 23-27)

* * *

Pavao Židovima navješćuje evanđelje kao ostvarenje obećanja danog ocima i izvodi dokaze iz pisane Božje riječi. Kad se obraća poganima, dokaze uzima iz kozmičke objave. Tako u Listri istinu evanđelja nudi na način razumljiv seoskom stanovništvu. Pavao govori o Bogu Stvoritelju, koji daje svjedočanstvo o sebi i kojeg oni mogu spoznati, a to je ono što je seoskom stanovništvu tako prisutno: Stvoritelj im daje kišu i plodnost, hranu i radost. Samo Živi Bog, a ne mrtvi bogovi koje su oni do sada štovali, daje to svjedočanstvo o sebi.

U gradu grčke mudrosti, u pokumirenom gradu filozofâ, u Ateni, Pavao započinje govor o "Nepoznatom Bogu", kojemu su oni podigli oltar i nesvjesno posvjedočili da traže živoga Boga.

Grčka filozofska misao odbija pojam stvaranja svijeta i jedinstveno dostojanstvo svakog čovjeka, a posebno uskrsnuće. Kad je izrečena riječ uskrsnuće od mrtvih, sa sažaljenjem su pogledali Pavla i prekinuli ga. Ipak, i ovdje "neki" povjerovaše. Crkva u Ateni je utemeljena.

Pavao nam u svojem apostolskom i misionarskom radu pokazuje tajnu istinske evangelizacije, koja je djelo Duha Svetoga, ali traže se i napor i žrtve evangelizatora. Nova evangelizacija neće se ostvariti ako ne postanemo kao Pavao: "svima sve", tako da navještaj istine evanđelja prate i život po evanđelju i djela ljubavi.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<