S ONU STRANU KATEDRE

NEBO JE PREKRASNO MJESTO - ŽELIM IĆI TAMO!

DRUŠTVO MRTVIH PJESNIKA

Čekam autobus, pjevušim po malo: "Heaven is a wonderful place", kad se pored mene zaustavi automobil. Prepoznajem kolegu; jedva. Zapamtila sam ga, naime, s bradom i s brkovima, a sad je tako temeljito promijenio "image" da bih na ulici prošla pored njega kao pored bilo kojeg stranca. "Ne brini, to ja s vremena na vrijeme radim. Kad protiv nečega protestiram, onda imam bradu, a kad je sve O. K., onda je obrijem", govori mi.

Odahnula sam. "Znači, sad si sretan, i zadovoljan, i radostan", komentiram njegovu odluku o "toplo-hladnom komuniciranju" sa svojom okolinom. "Ma, neee! Kod mene je uvijek sve O. K. Ovo je samo reakcija na vanjski svijet, a ja sam osobno vrlo, vrlo sretan čovjek. Ne zaboravi, mi smo ljudi stvoreni za let, a ne za puzanje", odgovara.

Usput, on je vjeroučitelj.

Sjajno! Još netko tko sa mnom dijeli bezmjerni životni optimizam, unatoč činjenici da se u svijetu ništa spektakularno lijepo ne događa, a ni Hrvatska nam baš ne izgleda kao Disneyland. Niti se ljudi osjećaju kao u Luna parku. Dapače! Svatko je ljut i neraspoložen zbog nečega; netko zato što je izgubio posao, a netko zato što ne može kupiti i drugi ili treći automobil; netko zato što nema mobitel, a netko zato što ne može popiti ni jutarnju kavu. Uglavnom... svatko i svugdje će od prve nabrojati bar deset stvari zbog kojih je nesretan. Ili nesretna, svejedno.

A ja, dok sam ono čekala autobus i pjevala "Heaven is a wunderful place", onako tiho, samo za sebe (iako oko mene nije bilo nikoga), upravo sam zahvaljivala Bogu na činjenici da u tom trenutku bar dvije, tri milijarde ljudi nije sretno i radosno kao ja.

* * *

Samo mi je "dovde" ovoga hrvatskog zanovijetanja, tužakanja, kukanja i pesimizma. Ništa ne valja, nitko ne valja; svi su krivi; svatko traži izlaz iz mraka, iz ove "crne rupe" sjajne, bajkovite, sanjane, demokratske Europe, u kojoj sve pršti od sreće i zadovoljstva. Novac se bere s drveća i sve blista od sretnih ljudi. U toj, sanjanoj, Europi nema ni poplava, ni narkomana, ni loših ljudi, ni loših učenika, ni umornih i razočaranih nastavnika - ničega lošeg tamo nema, niti ikoga nesretnog.

Osobno, mislim da ta stalna zanovijetanja i prigovaranja kako ne valja ni ovo, ni ono, ni ovaj, ni onaj, ni ova, ni ona, a samo sam ja u svemu "super" - teška uvreda Bogu i mojim mrtvim učenicima, koji su svoju mladost doslovce žrtvovali da bi nam svima bilo bolje i da bismo svi bili sretniji.

A Bog? On će nas kazniti, ili nas već kažnjava, time što smo prepušteni svojim odlukama, svojim slabostima i svojim grijesima. Što on još može učiniti za nas? Dao nam je more, planine, nizine, Crkvu da nas poučava, svoju Majku da nas sluša i zagovara; dao nam je svoj život na Kalvariji i daje nam ga svaki dan na misi - i što još hoćemo? Ne može on umjesto nas biti menadžer, ni ekonomist, ni nastavnik, ni učenik, ni student, ni političar, ni umjetnik, ni novinar, ni vojnik, ni vozač, ni električar, ali i menadžer, i ekonomist, i nastavnik, i učenik, i student, i političar, i umjetnik, i novinar, i vojnik, i vozač, i električar, i svaka "kumica na placu" mogu živjeti iz njegove svetosti i od njegove svetosti.

A Božja svetost u onima koji mu se daju - čuda stvara. Razvija kreativnost, poduzetništvo, vizionarstvo do fantastičnih i neslućenih pothvata i ljepota. Ni Majka Terezija, ni o. Gabrić, ni brat Roger, ni Sveti Otac nisu na početku svog djelovanja imali ničega osim Boga, niti su ikome vjerovali kao njemu, pa su uz njegovu pomoć i blagoslov pokrenuli milijune, stvorili fantastična djela, postali moralni uzori od kojih se ima što naučiti. Njihovo svjetlo bilo je Božje svjetlo, nebo im je bio cilj i domovina kojoj su težili, a na putu do te domovine - trasirali su prekrasne putove dobrote, mira, ljepote, solidarnosti i kreativnosti, o kojoj i najtalentiraniji umjetnici mogu samo sanjati.

I moji mrtvi učenici, koji su svoj mladi život u dvadesetoj, dvadesetprvoj ili u osamnaestoj godini žrtvovali za hrvatsku državu - sanjali su "Hrvatsku po mjeri svog srca", kako su mi znali govoriti kada bismo se negdje sreli između granatiranja i bombardiranja: "Kad mi stvorimo državu, mi ćemo je napraviti tako dobrom, pravednom, bogatom da će se ljudi jagmiti da tu dođu. I svatko će biti ono što želi, po volji mu: Hrvat, Srbin, Rusin, Musliman; vjernik ili nevjernik. Ne bismo željeli da se ikada više gine i pati zbog vjere ili narodnosti." Zaista su bili sanjari, imali su sjajne vizije i za te vizije slobodne, lijepe, radosne i sretne Hrvatske, države u kojoj će ljudi biti sretni, oni su umrli; ma bili su pravi pjesnici. Danas je to cijela jedna generacija mrtvih pjesnika. Danas je to - društvo mrtvih pjesnika.

* * *

Samo... hm... radost i sreća ne mogu se kupiti, ni glumiti, niti naručiti ili podučiti. Radost je dar čistom srcu, srcu otvorenom Dobru. Ona je Božja snaga našim krhkim tijelima. Zapravo, nije mi to bilo jasno dok nisam u Časoslovu počela moliti: "Tvoja radost, Gospodine, neka bude naša snaga." Lukavo, duhovito! Naša radost nije Božja snaga, kojom bi nas on čuvao kao Superman, ili kao Ninja, nego Božja radost naša je snaga za svakodnevne izazove nemira, boli i iskušenja. Jer - bol je integralni dio radosti, kao što je "poraz sastavni dio pobjede", kako je jednom napisao Nenad Ivanković

Zato se s ljubavlju i s radošću sjećam i polažem cvijeće na mjesta gdje snivaju članovi društva mrtvih pjesnika. I s njima pjevam: "Nebo je prekrasno mjesto... Želim ići tamo!"

I biti ondje zauvijek!

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<