JUBILEJI POZNATIH

POBOŽNE ŽENE HODOČASNICE (3)

Bilo bi nemoguće izdvojiti sve one poznatije žene koje su u sedamsto godina održavanja jubileja sudjelovale na tim slavljima u Vječnomu gradu, pa se naš izbor zaustavlja samo na nekoliko njih, čija su imena duboko urezana u jubilejska zbivanja.

TEMPERAMENTNE HODOČASNICE

Krajem 17. stoljeća slavlja rimskih jubileja, na svoj način, obilježavaju dvije poznate žene, koje su možda i bile pobožne, ali svakako samo na svoj način. Za jubileja 1650. Katoličkom crkvom je upravljao stari i bolesni papa Inocent X., kojemu se za jubilejsko slavlje nametnula udovica njegova brata, u Rimu poznata Donna Olimpia Maidalchini, doista svugdje nazočna u pripremi i vrlo zauzeta u izvedbi ovoga jubileja. Tako je uoči otvaranja Svete godine, u prosincu 1649., pozvala rimske plemkinje na jednu propovijed oca isusovca, a potom sama progovorila o jubileju i pozvala sve žene na suradnju i pomoć u organizaciji Svete godine.

* * *

Nešto slično, samo ipak s nešto pozitivnijim predznakom, imao je papa Klement X., još stariji od svoga predšasnika, koji je imao dosta posla s prerevnom švedskom obraćenicom, kraljicom Kristinom Švedskom, koja se stalno nastanila u Rimu, gdje je odigrala zaista važnu ulogu u promicanju dobrotvornosti, kulture i umjetnosti (osnovala je nadaleko poznatu rimsku Akademiju Arkadiju). Kristina Švedska je u svojemu konvertitskom zanosu i revnosti ipak znala prelaziti neke ustaljene granice, što je više negoli jednom iskusila i rimska kurija. Ta je švedska obraćenica bila toliko popularna u Rimu da su za svete godine 1675. mnogi dolazili više da bi vidjeli i čuli bivšu kraljicu, nego da bi obavili djela istinske pobožnosti.

U povijesti je ostao zapisan detalj s otvaranja svetih vrata na Božić 1674. godine, kada je bivša švedska kraljica prodornim krikom, pri dubokoj tišini, koja dolikuje takvom svečanom trenutku, oštro prekorila dvojicu protestanata koji su nijemo i stojeći promatrali obred, dakako bez iskazivanja nekih znakova pobožnosti. Bilo je u njezino vrijeme još takvih scena prevelike revnosti, što danas možda izaziva i osmijeh na licu, ali je zapravo izražaj tadašnjega kontroverznoga vremena, punoga oprečnosti i suprotstavljanja. A švedska obraćenica, bivša kraljica Kristina, toliko je zavoljela Vječni grad da je cijeli ostatak svojega života u njemu provela i tamo i umrla. Pokopana je u Bazilici sv. Petra, gdje joj se nalazi i zapaženi mramorni spomenik.

* * *

Ovu seriju zapaženih i zauzetih ženskih likova na rimskim jubilejima završavamo još jednom kraljicom. Ovaj put dolazi iz katoličke Poljske. Marija Kazimira, udovica pokojnoga poljskog kralja Jana III. Sobieskog, poznatog i po važnoj ulozi pri pobjedi nad Turcima pod Bečom, krenula je s pratnjom u Vječni grad na otvaranje svete godine 1700. Na put je krenula pod zaštitom svoga anđela čuvara, pa je zato za početak hodočašća odabrala četvrtak, kada je u crkvi primila blagoslov i započela dugo hodočašće. Iako je željela prikriti svoje putovanje, za kraljicu se doznalo i svugdje su joj iskazivali počast i poštovanje. Njezino hodočašćenje potvrđuje tradicionalnu geografiju svetih mjesta iz Poljske do Rima, pa se zaustavila u Padovi, počastiti sv. Antuna, u Loretu, iskazati čast majci Božjoj, da bi konačno u Rim došla malo pred Božić 1699. godine. S osobitom pobožnošću i ganućem pobožna je udovica pratila obred otvaranja svetih vrata, da bi potom bosonoga kroz sveta vrata ušla u baziliku apostolskog prvaka. A nekoliko dana potom, u skromnoj odjeći i vrlo pobožnog stava, počela je posjećivati tradicionalne bazilike za dobivanje jubilejskih oprosta. Kroničari su zapisali da je vrlo djelatno pomagala i u hodočasničkom gostinjcu Presvetoga Trojstva, gdje je oprala noge šestorici hodočasnika, a kod stola poslužila 56 siromašnih romara. Kronika završava da je to djelo ponavljala kroz nekoliko dana.

A da ovi zapisi nisu puka formalnost, potvrđuje i slično svjedočanstvo jednoga očevica iz Loreta, koji je osobno prisustvovao njezinu dolasku u ovo marijansko svetište. Očevidac bilježi da je kraljica Marija Kazimira više puta ulazila u baziliku i, kao što rade mnogi pobožni hodočasnici, "na koljenima molila i s poda skupljala posvećenu prašinu, koju je polagala u pozlaćeni rupčić, pobožno se klanjajući". Na kraju je čelom dodirnula tlo i poljubila zemlju, koja je ostavila tragove na njezinim orošenim obrvama.

Kraljica Marija Kazimira toliko je zavoljela Vječni grad da je do smrti ostala u Rimu. Dozvala je svoja tri sina da i oni osjete blizinu Petrova groba, a najmlađi od njih, Aleksandar, toliko će biti pod tim dojmom rimskoga posjeta da će se uskoro posvetiti duhovnom pozivu u Redu franjevaca kapucina.

LJUDEVIT MARAČIĆ

>[SADRŽAJ]<