Svi anđeli imaju svoje ime, već prema svojoj službi ili svom poslanju. Bio među njima anđeo, zapravo anđelčić, koji jedva da je znao letjeti. Razumije se po sebi da mu nije bila povjerena nikakva služba, pa tako nije imao niti svoje vlastito ime. Uspijevao je letjeti samo po svijetlom tragu što ga je Bog ostavljao pri svom prolazu. I to ne baš uvijek. Ponekad bi malo kasnio, a onda bi počeo padati, padati... sve dok ga neki anđeo ne bi spazio i vratio na trag Božji. Mihael, njihov zapovjednik, prozva ga "Trag Božji". I reče mu: "Anđelčiću, pazi i ne udaljuj se od traga Božjega! Dragi će Bog, naime, početi stvarati svijet, mi ćemo svi biti jako zaposleni i ako se udaljiš, neće te više imati tko spasavati!"
* * *
Započe, dakle, Bog stvarati svijet. Najprije stvori svjetlo, pa svod za razdiobu vodâ, pa zemlju, pa život na zemlji... Stvori i svjetlila na svodu nebeskom: Sunce, Mjesec i zvijezde; Sunce tako jarko i žarko da mu je samo on mogao prići i taknuti ga, a Mjesec malen i bijel, kojemu je bilo drago — čini se — igrati se skrivača po noći. Svi anđeli bijahu pri tom jako zaposleni, naročito pri razmještanju zvijezda. Anđeo "Mudrost Božja" pazio je na promet, da ne dođe do sudara i da sve bude na svome mjestu. Poneki bi anđeo, leteći kraj "Traga Božjega", samilosno primijetio: "Ne zna pravo ni letjeti; nikada neće ničemu služiti."
Jednoga dana jedan je anđeo — a zvao se "Ljepota Božja" — po Božjem naređenju pošao na zemlju da prvi put naslika dugu. Nije to bilo baš lako: bez kompasa i ravnala, usred kiše, morao je paziti da ne pomiješa boje i da se duga skladno nadvija nad zemljom od jednoga kraja do drugoga. "Providnost Božja" morao se brinuti da na zemlju šalje anđele čuvare. "Trag Božji" nije bio sposoban ni za to.
Arkanđeo Mihael počeo je, međutim, pregledavati jesu li sve zvijezde porazmještene na svodu nebeskom. Začudo, primijeti da preostaje još jedna, no kamo će s njome? Sve je već popunjeno! Svi anđeli bijahu složni da se ona uništi, pa to preporučiše Bogu koji ju je još uvijek držao u svojoj desnoj ruci. No njihove misli nisu bile Božje misli. Umjesto toga on je položi u krilo "Traga Božjega", koji se upravo našao kraj njega. Zvijezda je bila prekrasna i zato ju je "Trag Božji" i te kako rado prihvatio. Doduše, bila je malo povelika i poteška, ali ipak je bar sjedeći, okom, mogao pratiti let drugih anđela i pri tom čuti što bi oni kazivali.
Prošlo je tako mnogo, mnogo vremena, a on je još uvijek u svom krilu držao preostalu zvijezdu. Anđeli su već bili zaboravili i njegovo ime, a jer je stalno sjedio — kako bi inače u svom krilu mogao držati toliku zvijezdu? — nazvaše ga "Sjedilko". Nije mu bilo krivo. Veselio se što ipak i na njega dobri Bog računa i što može činiti nešto iz ljubavi prema njemu.
* * *
Nije prošlo puno vremena kad zamijeti da se događa nešto neobično i veliko. Neki anđeli već danima uvježbavaju pjesmu "Slava Bogu na visini...", a posljednjih dana nekako užurbano lete na zemlju i tamo se duže zadržavaju. Od drugih je čuo da u nekom Betlehemu pripremaju smještaj za novoga kralja, koji se ima roditi. Još je doznao da će taj novi kralj biti sam Sin Božji i da će se zvati Isus. Tomu se jako veselio.
Anđeli izvijestiše Svevišnjega da je sve spremno, ali Bog reče da ipak nešto nedostaje. Mihael, koji je sve nadzirao, pribra se i poče na prste brojiti: jasle, slama, magarčić i vol, anđeli, pjevači... Aha... nedostaje zvijezda! Ona koja bi mudrace s Istoka morala dovesti do Betlehema i do štalice, da se poklone novorođenom Kralju. I odmah priopći "Ljepoti Božjoj" da nađe najljepšu zvijezdu, "Jakosti Božjoj" da je nosi i "Mudrosti Božjoj" da bude vodič na putu. No dragi je Bog nešto čudno mahao glavom, kao da je htio reći: Ništa od svega toga! Ja sam već odavna stvorio jednu zvijezdu i povjerio je anđelu "Tragu Božjemu" da je čuva — zar ste ga zaboravili? Hoću to povjeriti baš njemu.
Mihael jedva pronađe nezapaženoga anđelčića i reče mu: "Sjedilko...", no odmah pomisli da ne priliči obraćati se pred Bogom na taj način jednom anđelu s tako velikim zadatkom, pa nastavi: "’Tragu Božji’, zvijezda koju čuvaš određena je da mudracima objavi rođenje maloga Isusa. Već ove noći moraš je ponijeti do njih." U istom trenutku pristupi mu Rafael i pomoću neke karte protumači kako će stići do mudracâ; zatim dođe i "Jakost Božja", da mu kaže kako mora držati zvijezdu, te napokon "Ljepota Božja", da ga uputi kako će letjeti da bi zvijezda iza sebe ostavljala što ljepši trag...
"Da, ali kako ću sve to izvesti, jer već odavno se ne mičem, pa sam gotovo zaboravio i letjeti, a zvijezda je tako velika i teška?" — pitao se anđelčić. Dragi Bog je sve to vrijeme šutio, no upravo dok je anđelčić tako razmišljao opazi da ga Gospodin milo i ohrabrujuće gleda. U tili čas osjeti u sebi neku neobičnu snagu, zamaše krilima i, gle!, s lakoćom podigne zvijezdu i ponese je kako mu bî rečeno — ususret mudracima na dalekom Istoku. Kad je ovi ugledaše, svi zajedno radosno uskliknuše: "Evo zvijezde novorođenoga Kralja! Pođimo za njom, ona će nas dovesti do njega, da mu se poklonimo i da ga počastimo svojim darovima..."
Anđelčića koji se zvao "Trag Božji" nisu ni primijetili. On tako malen, a zvijezda tako velika i sjajna... A on im se iza nje, presretan, samo smiješio...
* * *
Nitko Bogu nije suvišan, niti od njega zaboravljen. Vršiti njegovu volju savršena je mudrost, koja vodi do savršene radosti i do blaženstva u Božjem okrilju na nebesima.
Priredio: ZVONIMIR ZLODI