Ekumenski molitveni susret u Asizu 1986. godine

U ovoj jubilarnoj godini, koja najavljuje početak trećega kršćanskog tisućljeća, obilježavajući živu prisutnost Gospodinova utjelovljenja, Crkva je pozvana da se još jednom otkrije kao otajstvo zajedništva. Predodređeni Očev plan o svijetu je da ljudi budu i da žive kao sinovi jedinog Sina (Ef 1, 4 s) i da Bog bude "sve u svima" (1 Kor 15, 28). Otajstvo zajedništva, utemeljeno u Kristu, utjelovljenoj Riječi, umrlom i uskrslom, nama omogućeno izlijevanjem Duha Svetoga, otajstvo je same Crkve. Posvećeni život, kao posebni dar Duha, ima zadaću učiniti vidljivim zajedništvo naroda Božjega po autentičnom i postojanom bratskom životu, tako da svijet može u zajedništvu naći odgovor dubinske želje za autentičnim odnosom s Bogom i s braćom.

1. Prije negoli će samoga sebe predati za spas svijeta, Isus moli Oca da svi budu jedno, pokazujući kao primjer ovog jedinstva svoj vječni sinovski odnos: "Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno... ja u njima, a ti u meni, da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio." (Iv 17, 21. 23) Sav Božji zahvat u svijet naknadno ima ovu svrhu: da ljudi budu dionici božanskog života, koji je savršena ljubav, savršeni suodnos posvećenja između Oca i Sina u Duhu Svetom. Otac je stvorio svakog čovjeka, poslao svoga jedinorođenog Sina i izlio Duha da svatko bude uveden u božanski život i da živi u zajedništvu sa svima.

Crkva, koja se rađa iz Kristove žrtve i izlijevanja Duha, nema drugog cilja nego omogućiti "zajedništvo" ljudi, otvoriti trojstveni život cijelom čovječanstvu. Budući da je božanski život trojstveni život (zajedničarski), Crkva je "sakramenat" u kojem je ljudima omogućeno spasenje kao članovima jedine božanske obitelji.

Sv. Pavao piše: "Jednim smo Duhom kršteni, da budemo jedno tijelo." (1 Kor 12, 13; usp. Ef 4, 4) Duh je, naime, princip zajedništva, jer je poosobljeni izričaj božanske Agape (Ljubavi), koja po svojoj prirodi ujedinjuje: "Ljubav Božja izlivena je u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dân." (Rim 5, 5) On je početak jedinstva i zajedništva, jer jedinstvo Crkve je milost i Božji dar: postajući jednima s Kristom, ostvaruje se Crkva, ostvarenje vječnoga Božjeg plana. Krist se utjelovio, te umro i uskrsnuo da se ostvari ovo jedinstvo, da grijehom razdirane ljude dovede u jedinstvo s Ocem, Sinom i Duhom Svetim (usp. Ef 2, 11-22).

2. Ako je ovo otajstvo Crkve kao zajedništva, posvećene osobe, pozvane na posebnu radikalnost u Kristovu nasljedovanju i na svojstvenu vidljivost u suobličavanju Njemu, pozvane su i na to da svijetu pokažu vidljivost Crkve kao otajstva zajedništva. Bratski život, koji mora karakterizirati posvećene osobe prema vlastitim duhovnim različitostima, postaje mjesto gdje se crkveno otajstvo nudi u vidljivosti osoba koje se u Kristu prepoznaju udovima jedna druge. Ako posvećena osoba mora ostvarivati radikalnost svoga krsnog poziva, to znači da je njezin poziv na posvećenje poziv na crkvenost, na zajedničarstvo. Teološko opravdanje posvećenoga života, s ove točke gledišta, nalazi se u sve većem postajanju elementom promocije života u zajedništvu u Crkvi. Posvećuje se Gospodinu, da bi se radikalnije živjela vlastita crkvenost, tj. vlastito zajedničarsko postojanje, čiji izvor, primjer i svršetak je Trojstvo: "Velika zadaća je povjerena posvećenom životu i u svjetlu nauka o Crkvi-zajednici, koji je tako bodro predložio Drugi vatikanski sabor. Od posvećenih osoba se traži da budu uistinu iskusne u zajedništvu i da prakticiraju njegovu duhovnost." (Posvećeni život, 46)

Posvećeni život, u kojem su posvećene osobe pozvane živjeti osobno zvanje, postaje izražajni oblik jednoga istinskoga crkvenog života: "Crkva je u bîti tajna zajedništva, narod sabran po jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga" (sv. Ciprijan, De oratione Dominica, 23: PL 4, 553). "Bratski život ima za cilj odražavati dubinu i bogatstvo te tajne, uobličujući se kao ljudski prostor u kojemu je nastanjeno Trojstvo, koje tako proširuje u povijest darove zajedništva svojstvene trima božanskim Osobama." (PŽ, 41)

Bratstvo u kojemu posvećene osobe žive svoju pripadnost Gospodinu ne može se svesti na čisto sociološke ili psihološke dinamike: ono na kraju mora biti otkriveno i shvaćeno u svom teološkom karakteru dara i otajstva: "U životu zajednice, zatim, mora na neki način biti opipljivo da je bratsko zajedništvo, prije nego sredstvo za određeno poslanje, teološki prostor u kojemu se može iskusiti mistična nazočnost uskrslog Gospodina (usp. Mt 18, 20)." (PŽ, 42)

U proslavi Velikog jubileja, više nego ikada, značajno je podsjetiti se kako su u dvotisućljetnoj povijesti Crkve posvećene osobe bile proročka i nadahniteljska prisutnost zajedništva za cijelu crkvenu zajednicu: "Posvećeni život je jamačno zaslužan što je djelotvorno pridonio da se u Crkvi održi živom potreba bratstva kao ispovijesti Trojstva." (PŽ, 41 ) Potrebno je da ovaj proročki poticaj posvećenih nikada ne usfali; štoviše, potrebno je da se i u trećem kršćanskom tisućljeću neprestano razvija i njeguje.

3. Zbog ovoga posebnog poziva na crkvenost, koji je vlastit posvećenim osobama, bratski život u zajedništvu mora svakodnevno biti njegovan osobnom i zajedničkom vjernom molitvom, stalnim slušanjem Božje riječi, iskrenim ispitivanjem života, koje u sakramentu pomirenja zahvaća snagu za stalni preporod; iskrenom molitvom za jedinstvo, "posebni dar Duha onima koji zauzimaju stav pokornog slušanja Evanđelja. Upravo je on, Duh, onaj koji uvodi dušu u zajedništvo s Ocem i s njegovim Sinom Isusom Kristom (usp. Iv 1, 3)." (PŽ, 42) Redovničke zajednice će biti "male Crkve", znakovi prisutnosti Duha, samo ako Duh postane posjednikom naše ljudskosti, našega srca, naše potrebe za ljubavlju i nježnošću.

U ovoj dinamici bratskog života, koja za Crkvu i za svijet izražava znak autentičnog zajedništva s Bogom i s ljudima, apsolutno središnji prostor treba dati najvećem sakramentu zajedništva, presvetoj euharistiji: "Kao srce crkvenoga života, ona je srce i posvećenoga života. Kako bi osoba pozvana da, u zavjetovanju evanđeoskih savjeta, izabere Krista kao jedini smisao svoje egzistencije mogla ne željeti uspostaviti s njim uvijek sve dublje zajedništvo po svakodnevnom sudjelovanju u sakramentu koji ga uprisutnjuje, u žrtvi koja aktualizira njegov dar ljubavi s Golgote, u gozbi koja hrani i podupire putujući Božji narod?" (PŽ, 95) Posvećenim osobama nemoguće je biti svjedocima zajedništva ako vlastito postojanje ne nalazi svoje srce u uspomeni Uskrsa: "Euharistija po svojoj naravi stoji u središtu posvećenoga života, osobnoga i zajedničarskoga. (...) U njoj je svaki posvećenik pozvan da živi Kristovu pashalnu tajnu, sjedinjujući se s njim u prinošenju vlastitoga života Ocu posredstvom Duha. (...) I u slavljenju tajne Tijela i Krvi Gospodinove učvršćuje se i povećava jedinstvo i ljubav onih koji su Bogu posvetili egzistenciju." (PŽ, 95)

4. U ovoj velikoj jubilarnoj proslavi posvećeni život, otkrivajući se ponovno znakom života u zajedništvu, suvremenom svijetu pokazuje odgovor koji sâm Bog daje čovjeku koji teži za istinskim odnosom s njim i s ljudima. Čovjek je, naime, zahtjev zajedništva i potpune sreće. Samo mu se u Kristu otvara milost ispunjenja.

U našoj epohi, žalosno označenoj ekstremnim individualizmima, koji postavljaju čovjeka protiv čovjeka, i u isto vrijeme kolektivizmima, u kojima se žrtvuje osoba zbog afirmacije jedne etničke skupine ili nacije nad drugom, Veliki jubilej sve podsjeća na otajstvo zajedništva koje nam je objavljeno u Kristu i ponuđeno svim ljudima, a koje izvire iz srca samog Boga Trojstva. Ovdje su, na sliku neizrecivoga božanskog otajstva, osobe pozvane da iziđu iz samih sebe, kako bi pronašle pravi osobni identitet u darivanju sebe drugome. Ovdje život u zajedništvu, koji žive posvećene osobe, poprima danas posebno hitnu ulogu: "Trajnim promicanjem bratske ljubavi i u obliku zajedničkoga života, on (posvećeni život) je objavio da sudjelovanje u trinitarnom zajedništvu može izmijeniti ljudske odnose, stvarajući novi tip solidarnosti. Na taj način on ukazuje ljudima kako na ljepotu bratskoga zajedništva, tako i na putove koji stvarno do njega vode. Posvećene osobe, naime, žive ‘za’ Boga i ‘od’ Boga, i upravo zato mogu ispovijedati moć pomiriteljskog djelovanja milosti, koje ruši uništavajuće dinamizme u ljudskom srcu i u društvenim odnosima." (PŽ, 41)

Posvećeni je život, svojim dvotisućljetnim iskustvom bratskoga života, pozvan više nego ikada da i u trećem tisućljeću svjedoči zajedništvo kao stvarnost u kojoj čovjek uistinu dolazi do samoga sebe, puštajući se ljubiti i učeći od sebe napraviti dar, u poštivanju i vrednovanju svih razlika koje u tajni zajedništva postaju bogatstva i čimbenici jedinstva, a ne više razdjeljivanja: "Smještene u različita društva našeg planeta — društva kroz koja često prolaze strasti i suprotni interesi, koja su željna jedinstva ali nisu sigurna kojim putovima krenuti — zajednice posvećenoga života, u kojima se susreću kao braća i sestre osobe različite dobi, jezika i kultura, postavljaju se kao znak uvijek mogućeg dijaloga i zajedništva sposobnog da uskladi različitosti." (PŽ, 51)

Zato svi oni koje je Bog pozvao da se posebno suobličuju Kristu, neka budu svjesni da "Crkva povjerava zajednicama posvećenoga života naročitu zadaću da omoguće rast duhovnosti zajedništva prije svega u vlastitoj sredini, a zatim u samoj crkvenoj zajednici i preko njezinih granica, trajno otvarajući ili ponovno otvarajući dijalog ljubavi, naročito tamo gdje današnji svijet razdiru etnička mržnja ili ubilačko ludilo" (PŽ, 51).

Ali kako, upravo pred ovom zadaćom promicateljâ jedinstva među cijelim ljudskim rodom, ne osjetiti ponovo žalost zbog razjedinjenosti unutar Božjeg naroda, te stoga hitnost da se ostvari puno zajedništvo između svih kršćana! Zato u posvećenom životu treba dati posebno mjesto čežnji i zauzimanju za jedinstvom između svih koji u Krista vjeruju. To posebno znači da Kristova molitva "da budu savršeno jedno" (Iv 17, 23) treba postati osobnom molitvom. To jedinstvo, toga moramo biti dobro svjesni, "u konačnici je dar Duha Svetoga" (TMA, 34), zato cijela "Crkva moli od Gospodina da raste jedinstvo između kršćana raznih konfesija, sve do postizanja punog zajedništva" (TMA, 16). Posljedično tome, ovdje se pojavljuje zadaća osoba posvećenoga života s tim ciljem: "Ako su, naime, duša ekumenizma molitva i obraćenje, nema dvojbe da ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života imaju osobitu dužnost njegovati tu obvezu. Prema tome, hitno je da se u životu posvećenih osoba otvore veći prostori ekumenskoj molitvi i istinskom evanđeoskom svjedočanstvu, da bi se snagom Duha Svetoga mogli srušiti zidovi podjela i predrasuda medu kršćanima." (PŽ, 100)