VERITAS - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga

U ZAJEDNIŠTVU SVJEDOČIM RIJEČJU I ŽIVOTOM

Sam - ne znam!

Katkad me ljudi, koji vele da su kršćani, pitaju da im razjasnim zašto moraju ići u crkvu i biti zajedno s drugim ljudima. Obično ne znam što bih im odgovorio, kao što ne znam kako bih odgovorio da me pitaju zašto bi netko, tko želi igrati nogomet, trebao igrati s drugim ljudima.

NIKOLA KUZMIČIĆ
[ nikola.kuzmicic@zg.t-com.hr ]

Ponekad me površni ljudi današnjeg vremena, koji vele da su kršćani, pitaju da im razjasnim zašto bi trebali sudjelovati na svetoj misi. Obično ne znam što bih im odgovorio, kao što ne znam kako bih odgovorio da me pitaju zašto mladić i djevojka, koji vele da se vole, trebaju provoditi vrijeme zajedno. Postoje stvari koje shvaćaš iz prve ili ti ih nitko ne može objasniti.

Postoje crkvene odredbe o tome da su vjernici u nedjelje i zapovijedane blagdane obvezatni sudjelovati u misi, ali ja duboko vjerujem da je euharistija nešto što se ne da propisati. Euharistija ne zahtijeva fizičku prisutnost, nego prisutnost misli i srca. Stoga ćemo, ukoliko nismo licemjeri, sudjelovati u euharistijskoj gozbi, ne zato što nas na to obvezuje zakonik, nego zato jer nas na to obvezuje ljubav. I to ljubav prema Bogu koji nas je podsjetio da ne zaboravljamo svetkovati dan koji je na poseban način posvećen Gospodinu. Dan u kojemu je njegov Sin uskrsnuo nakon što nas je prihvaćanjem prokletstva oslobodio od prokletstva i smrću od smrti. Bog je Ljubav i on komunicira u kategorijama ljubavi. Mi koji smo njegovi ne trebamo se obazirati na vanjske norme, nego na imperativ srca. A za kvalitetno slušanje Božjega glasa u mom srcu potrebno je surađivati s Duhom Svetim. Potrebno je postom i molitvom očistiti svoje srce od svih šumova.

Ponekad me površni ljudi današnjeg vremena, koji vele da su kršćani, pitaju da im razjasnim zašto moraju dolaziti u crkvu i biti zajedno s drugim ljudima. Obično ne znam što bih im odgovorio, kao što ne znam kako bih odgovorio da me pitaju zašto bi netko tko želi igrati nogomet trebao igrati s drugim ljudima. Postoje stvari koje shvaćaš iz prve ili ti ih nitko ne može objasniti.

U životu sam susreo dosta dobrih i pobožnih ljudi. Istinski dobrih i nehinjeno pobožnih. S nekima sam razgovarao i o Nicejsko-carigradskom vjerovanju. O toj divnoj ispovijesti vjere, koju su sastavili sudionici prvoga ekumenskog sabora u Niceji, a dopunili ga oni koji su sudjelovali u radu drugoga ekumenskog koncila u Carigradu. Crkva je prepoznala vrijednost tih riječi i odredila je da se mole za vrijeme nedjeljnih i blagdanskih misa. I do dana današnjega, gdje god da se kršćani okupe na blagovanje Riječi, Tijela i Krvi, moli se Nicejsko-carigradsko vjerovanje.

Svaki put se ponovno uvjeravam kako vjera nije privatna stvar, nego osobno opredjeljenje koje je moguće živjeti samo u zajednici istomišljenika, istovjernika i istodjelatnika. Ja sâm zamuckujem i ne znam ni govoriti ni živjeti. U zajednici braće i sestara svjedočim riječju i životom.

Dobri i pobožni ljudi s kojima sam razgovarao redovito su sudjelovali u nedjeljnim i blagdanskim svetim misama. Ne zato što im je to bila dužnost, nego zato što im je to bilo jedino smisleno ponašanje u dane na poseban način posvećene Bogu. Neke od njih bih zamolio da mi izreku Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje su toliko puta do sada molili. Zanimljivo, skoro nitko nije znao. Ni ja ga ne znam. Ne znam sam. Ali, na misi je drugačije.

Za vrijeme svete mise izmolim Nicejsko-carigradsko vjerovanje od početka do kraja. I svaki put se ponovno uvjeravam kako vjera nije privatna stvar, nego osobno opredjeljenje koje je moguće živjeti samo u zajednici istomišljenika, istovjernika i istodjelatnika. Ja sâm zamuckujem i ne znam ni govoriti ni živjeti. U zajednici braće i sestara svjedočim riječju i životom.

Kada posustanem i pomislim da je nemoguće nastaviti, drugi me prihvate, podrže i osnaže za novi hod. Ja sâm to činim drugima ni ne znajući da svojom sigurnošću ulijevam sigurnost i svojom nepokolebljivošću oslobađam od napasti odustajanja.

Svaki put kada s braćom i sestrama izričem Nicejsko-carigradsko vjerovanje zahvaljujem Bogu jer nisam sam. Znam da je on sa mnom u sve dane, ali znam i da su uza me i ljudi. Ne samo oni koji su u prošlim vremenima riječju ispovijedali a životom svjedočili da je moguće živjeti Evanđelje, nego i oni koji danas žive u skladu s Božjom voljom i dokazuju da je najnormalniji način života život u skladu s Kristovom riječju, koji nas Duhom Svetim vodi Ocu u zajednici krštenika.