RAZMIŠLJANJA O KRŠĆANSKOJ VJERI (3)
Religioznost i vjera
Moramo dobro razlikovati religioznost i vjeru, koja je za nas "neizreciv dar". Međutim, moramo se čuvati druge zablude, da ne bismo podcjenjivali religioznost kao nešto lažno, iskvareno, zlo. Danas se čuju glasovi: treba svaku religioznost zabaciti i prihvatiti "čistu vjeru". Govori se o areligioznom kršćanstvu, o sekulariziranom kršćanstvu.
CELESTIN TOMIĆ
"Četiri najveće žive religije (hinduizam, budizam, islam i kršćanstvo) samo su četiri varijacije na istu temu. Kad bi sve četiri zajedno glasno zasvirale, sretni slušatelj doživio bi divnu harmoniju." (A. Toybe)
Misao ovog filozofa ponavlja se tako često u našem svagdanjem životu. Sve religije su dobre. Kršćanstvo je isto što i svaka druga religija. Tako razmišljaju jedni, dok drugi prelaze u drugu krajnost: pokazuju prezir prema nekršćanskim religijama. Moramo se čuvati dviju krajnosti: sinkretizma (mišljenja da su sve religije jednake ili dobre), kao i sektaštva (prezira prema drugim religijama).
Ovdje ne postavljamo pitanje pojedinog vjernika, niti kako se spašavaju pogani, već želimo razlučiti nekršćanske religije i kršćansku vjeru.
Čovjekovo se djelovanje nekako otkriva u tri protežnosti: zavladati svijetom pomoću tehnike; stvoriti zajednicu u kojoj vlada pravda, ljubav i čovječnost; uspostaviti zajedništvo s Bogom. Ova treća protežnost je najdublja i najživotnija.
Čovjek je religiozno biće. Traži "Boga, ne bi li ga kako napipao i našao" (Dj 17, 27). Sposoban je otkriti božanstvo i uspostaviti s njime odnos religioznim činima. U tom traženju i tapkanju za božanstvom, u toj životnoj i egzistencijalnoj težnji prema gore, temelje se religije čovječanstva kroz povijest. Nazivamo ih prirodnim religijama. Na temelju Božje objave u Knjizi prirode, u cikličkom okretanju prirodne pojavnosti, na temelju očevidnosti koje čovjekov razum utvrđuje, stvaraju se prirodne religije sa svojim obredima, ustanovama, bogoštovljem.
Kako je taj odnos s božanstvom u kozmičkoj objavi uvjetovan kulturom i prostorom, sposobnostima i zrelošću društva, čovjekova se religioznost izrazila u bezbroj oblika. Nitko nikada neće moći načiniti popis svih božanstava. Prirodne religije su po svojoj biti različite i raznovrsne, upravo zato što su tvorevina ljudskog duha, naravi, zrelosti.
Židovska i kršćanska vjera je nešto posve drugo. Ona nije plod čovjekove težnje prema gore, već naprotiv Bog sam silazi ususret čovjeku, započinje s njim razgovor. Bog djeluje odozgor i traži od čovjeka odgovor. Tu nije prvotno ostvariti neke obrede, vježbe da uspostavimo odnos s Bogom, odnos s Kristom, već je bitno dati odgovor Bogu, koji nam se objavljuje po svojim djelima i riječima u povijesti spasenja. "Više puta i na više načina, Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno u ove dane progovori nama u Sinu." (Heb 1, 1)
U objavi i vjeri, koja je odgovor na objavu, važan je događaj koji dolazi od slobodne Božje volje, čin njegove ljubavi prema čovjeku. Događaj je povijesno neponovljiv. Zato je objavljena vjera po svojoj biti jedna, dok su religije po svojoj naravi različite, mnogobrojne, raznobojne.
Isus Krist nije samo neki "učitelj", koji nam želi pokazati put k Bogu, kao Buda, Zoroastra, Orfej, niti samo neki prorok, poslanik Božji, kao Muhamed, već Božja Riječ, Sin Božji, apsolutni autoritet. Samo u njemu se ostvaruje objava u punini, a njome i spasenje.
Evangelizacija ne ide za tim da donese i pruži svijetu neku specijalnu religiju, plod neke više zapadne kulture, koja će zatim morati zamijeniti druge religije, već znači svijetu navijestiti radosnu vijest Boga, koji se u Kristu, svom Sinu, utjelovljenoj Božjoj Riječi - svima objavio. Navjestitelji Evanđelja nisu neke velike religiozne osobe, već službenici Riječi, navjestitelji Božje riječi. Evanđelje nije neka naša zapadna mudrost, ili ljudski nauk, već božanska mudrost, božanska sila.
Zato riječ i pojam "vjere", kao dati svoj pristanak Božjoj poruci, ne spada u religiozni rječnik. U religijama se govori o religioznom čuvstvu, osjećaju, doživljaju. To nije bitno za kršćansku vjeru. Ona je predanje, odgovor Bogu objavitelju, plod Božje milosti i čovjekove suradnje. Religioznost je nešto naravno, najdublja protežnost čovjekove naravi, dok je vjera nešto nadnaravno, i zato nadilazi ljudske moći i težnje, djelo je Kristove milosti.
Dobro je ovo uočiti. I kršćani to često miješaju: religioznost i vjeru. Zanemaruju sakramentalni život, nedjeljno euharistijsko slavlje, molitvu. A opravdavaju se da ništa ne osjećaju, ništa ih kod toga ne uzbuđuje, ne zanosi. Kršćanska vjera nije osjećaj religioznosti, već znači predati se, osloniti se na Boga, dati svjesni, voljni odgovor Bogu i njegovoj milosti. Zato mogu postojati ljudi duboke, nepokolebive vjere, a suhi su religioznim čuvstvima. Naprotiv ima ljudi snažnih religioznih čuvstava, a nikakve vjere. Takvi, kada čuvstva nestanu, otpadaju od vjere, koju zapravo nikada nisu ni imali.
Moramo dobro razlikovati religioznost i vjeru koja je za nas "neizreciv dar" (2 Kor 9, 15). Međutim, moramo se čuvati druge zablude, da ne bismo podcjenjivali religioznost kao nešto lažno, iskvareno, zlo. Danas se čuju glasovi: treba svaku religioznost zabaciti i prihvatiti "čistu vjeru". Govori se o areligioznom kršćanstvu, o sekulariziranom kršćanstvu. Nije to, vele, ateizam, već pročišćeno izvorno kršćanstvo.
Vjera je sigurno nešto drugo u odnosu na religioznost. Međutim, vjera se ne suprotstavlja, niti ruši religioznost. Religioznost nije nešto negativno, osim ako je svedemo na magiju koja je negacija svake religioznosti. Magijom čovjek želi obredima prisiliti i sebi podrediti božastvo, dok je religija u svojoj biti traženje i čežnja za Bogom te predanje Bogu. U prirodnim religijama ima magijskog i idolatrijskog, ali u dnu izriče nešto izvorno religiozno, predanje srca i života božanstvu, što izražavamo svojom religioznošću. I jer ova religioznost izvire iz temeljnog opredjeljenja čovjekova bića kao religioznog, ona čista religioznost ulazi i u kršćansku vjeru. Zato religioznost i religiozno doživljavanje, iako nije primarno, ne isključuje ni kršćanstvo. Milost ne ruši narav, nego je pretpostavlja, upotpunjuje, uzdiže i pobožanstvenjuje.
Zato se kršćanstvo naizvan pojavljuje kao jedna među tolikim religijama. Kršćanstvo je i religija i vjera: vjera kao osobni stav čovjeka prema Bogu, posvemašnje predanje čovjeka kao osoba Bogu koji nam se objavljuje u Isusu Kristu i u Duhu Svetom; ona je i religija sa svojim vidljivim institucijama - Crkvom, sa svojom liturgijom, značajkama sakramentalnog zajedništva i zajedništva vjernika.
Vjera bez religije pretvara se u ideologiju. "Nema apstraktne vjere, nema nekog čisto 'duhovnog' načina štovanja Boga." (kard. Newman) Vjera bez religije, tj. bez institucija, obrazaca vjere, bogoštovlja itd., brzo postaje neka ideja, nevjera čovjeka izručena potrošačkom društvu, u sekulariziranom svijetu, žrtva hirovitosti mode i vremena.
Kršćanstvo je najprije vjera. Ali ta vjera mora živjeti u vanjskim i osjećajnim znakovima religioznosti. Jedina briga mora biti da ta religioznost bude čista od svake magije, idolatrijske natruhe, od svakog praznovjerja što ispražnjuje vjeru, te da štovanje Boga u Isusu Kristu i u Duhu Svetom bude zaista u "Duhu i Istini", jer "takve upravo klanjatelje traži Otac" (Iv 4, 23).
RADOSNA VIJEST ISUSA KRISTA
Sv. Marko, evanđelist
Vjerojatno je evanđelist Marko onaj mladić, koji je išao za uhićenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti on ostavlja plahtu i bježi gol. Te noći je čuvao mali posjed Getsemani, da brojni hodočasnici ne unište maslinik. Njegova je majka ustupila taj vrt Isusu i njegovim učenicima za molitvu i za noćni boravak, kao i svoju kuću.
CELESTIN TOMIĆ
Od 1. tjedna kroz godinu do devetog tjedna u svagdanjim čitanjima Crkva nam daje na razmatranje Markovo Evanđelje. Počinje Isusovi proglasom: "Ispunilo se vrijeme! Približilo se kraljevstvo! Obratite se! Vjerujte evanđelju!" (Mk 1, 10 s.).
Evanđelist Marko, prema drevnoj predaji, nije bio ni apostol ni Isusov učenik. Ali njegova obitelj ima prisne veze sa zajednicom i mogao je steći puno povjerenje apostola. Deset puta se spominje u Novom zavjetu. Vjerojatno je evanđelist Marko onaj mladić, koji je išao za uhićenim Isusom, zaogrnut plahtom, a kad su ga htjeli uhvatiti on ostavlja plahtu i bježi gol. Te noći je čuvao mali posjed Getsemani, da brojni hodočasnici ne unište maslinik. Njegova je majka ustupila taj vrt Isusu i njegovim učenicima za molitvu i za noćni boravak, kao i svoju kuću. Na drugom mjestu u Svetom pismu opet stoji da Petar, čudesno oslobođen okova, dolazi u kuću majke Ivana Marka (Dj 12, 12). Petar ga zova "moj sin" (1 Pet 5, 4).
S Barbnabom je u nekom srodstvu. Sudjeluje s Barnabom i Pavlom na prvom misijskom putovanju. Vidi da je to za njega preteško, te ih ostavlja u Pergi, i vraća se u Antiohiju. To je bio razlog da se i Barnaba odijeli od Pavla i da ovaj krene na drugo veliko misijsko putovanje, a Barnaba i Marko odlaze na Cipar.
Pridruži se opet Pavlu i u Rimu je za Pavlova prvog zatočenja (Kol 4, 10; Fil 24). Suradnik je i Petrov. Papija donosi najstarije svjedočanstvo: "Marko, postavši tumač Petrov", piše vjerno, iako bez reda (kronološkog) što je Petar propovijedao o nauku i djelima Gospodinovim." Sv. Irenej kaže da je sastavio evanđelje dok su Pavao i Petar evangelizirao u Rimu i utemeljivali rimsku Crkvu. Marko rimskoj Crkvi pismeno predade što je Petar propovijedao. Predaje se slažu, da je Marko sastavio svoje Evanđelje, da je napisano na temelju Petrova propovijedanja, i da je napisano u Rimu, za rimske kršćane.
Iz unutarnje kritike vidi se da je pisac Židov, da piše za vjernike izvan Palestine, za obraćenike iz poganstva. Ne spominje "Zakon", a navodi iz Starog zavjeta su rijetki. Tumači židovske običaje koji su nerazumljivi za njegove čitatelje. Ako donosi neku aramejsku riječ, odmah je prevodi. Ima pred sobom rimski svijet. Pisao je Evanđelje u Rimu, za vjernike te zajednice, vjerojatno 62. godine, prije prvog progonstva rimskih kršćana, s Petrom na čelu, godine 64., ili prije Pavlova mučeništva, godine 67.
"Početak Evanđelja Isusa Krista!"
(Mk 1, 1)
Raspored građe, čini se, dolazi iz apostolskog propovijedanja: Priprava za javno djelovanje (Mk 1, 1-13), djelovanje u Galileji (1, 14 - 10, 12), u Jeruzalemu (gl. 11-13), muka, smrt i uskrsnuće (gl. 13-14)
Oci nisu toliko tumačili Markovo Evanđelje. I do nove liturgijske obnove, čitalo se u nedjeljama poslije Duhova samo u tri nedjelje, dok Matejevo u 20 nedjelja, Lukino u 16, Ivanovo u 12. Danas se u godini B čita Markovo Evanđelje. K tome, kako smo spomenuli, i u svagdanjim čitanjima od 1. do 9. tjedna kroz godinu. To je bibličare potaklo da postupno otkrivaju veliko bogatstvo i evanđeoske poruke što nam ovo najmanje Evanđelje pruža.
Marko nam svjedoči da postoje već pisane zbirke o čudesima, apoftegmata (kratki izvještaji koji uokviruju Isusovu riječ), prispodoba kojima se služi. Važni su kod Marka sažeci Isusova djelovanja, kao i dodatak: sažetak Isusovih ukazanja.
Uočena je teološka misao u rasporedbi građe. Vrhunac Isusove objave je Petrova ispovijest u Cezareji Filipovoj. Do te točke naglašena je "mesijanska tajna". Isus brani da ga nazivaju Mesijom. Nakon toga otkriva otajstvo svoje osobe, da je on doista Mesija, ali Mesija patnik. I počinje učenicima jasno govoriti što ga čeka u Jeruzalemu, i da će kroz patnju, smrt i uskrsnuće ostvariti svoje poslanje, spasenje donijeti svijetu. Učenicima je neshvatljivo da bi Mesija mogao završiti kao toliki lažne mesije u to vrijeme - na križu!
Markovo Evanđelje nije Isusov životopis, već svjedočanstvo, proglas spasenja. Za razliku od Mateja, ne daje veliku važnost govorima, a zaustavlja se na pripovjedalačkim dijelovima. Stil mu je jednostavan, pučki, ali pun živosti i snažnih opisa.
Današnji bibličari otkrivaju teološku dubinu Markova Evanđelja upravo u postupnoj objavi Isusove osobe. Upravo "mesijanska tajna", kojom otajstveno obavija svoju osobu u prvom dijelu svoga Evanđelja, otkriva snažni dinamizam u njegovu propovijedanju. Božanski Učitelj učenicima zapovijeda i nalaže šutnju, pa i samim demonima, o tajni njegove osobe. Izbjegava zanos entuzijazam naroda i povlači se u pustinju. Matej i Luka to iznose bez doktrinarne zauzetosti, dok Marko iznosi teološki naboj, ne zamagljujući povijesnu stvarnost.
Kako protumačiti mesijansku tajnu? Isus skriva mesijansku tajnu da ispravi lažni pojam mesijanizma, vezan uz političko i ovozemno kraljevstvo. Želi ukazati da istinu Isusove osobe shvaćaju samo oni kojima je dana milost obraćenja i koji to prihvaćaju. Konačno usmjerava svoje Evanđelje na sablazan križa, da pokaže kako ono nije sablazan i ludost, već očitovanje Božje sile i mudrosti. Tako usmjerava od početka pogled čitatelja na lik Sluge Patnika koji u svojoj boli i samoći spašava svijet.
Marko više od drugih evanđelista ističe Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista "pravi čovjek", ali ga promatraju u svjetlu proslavljenoga Gospodina. Samo Marko donosi zgodu o Isusovu gnjevu, gorčini, zgražanju; samo on donosi Isusovu molbu za učenike, uzdiše i vapi Ocu; ljubi djecu…
Marko više od drugih evanđelista ističe Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista "pravi čovjek", ali ga promatraju u svjetlu proslavljenoga Gospodina. Marko Isusa oslikava više povijesno, kao čovjeka. Ne ublažava ono ljudsko u Isusu. Samo Marko donosi zgodu o Isusovu gnjevu, gorčini, zgražanju; samo on donosi Isusovu molbu za učenike, uzdiše i vapi Ocu; ljubi djecu i mladića, iako ne odgovara na poziv da ga slijedi.
Markovo Evanđelje je evanđelje katekumena, onih koji postavljaju pitanje: "Tko je Isus iz Nazareta?" Samo on započinje svoje evanđelje: "Početak Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega." To će potvrditi sam nebeski Otac u preobraženje: Isus je Sin Božji. I satnik podno križa, predstavnik vjernika obraćenika iz poganstva: "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" (Mk 15, 39)
Do te vjere evanđelist Marko postupno nas uvodi otkrivajući mesijansku tajnu što se posvema očituje u smrti i u uskrsnuću Isusovu, da je Isus iz Nazareta pravi čovjek i pravi Bog.
