Babel

Američka drama “Babel” (142 min.); scenarist: Guillermo Arriaga; autor ideje i redatelj: Alejandro Gonzalez Inarritu; glume: Brad Pitt, Cate Blanchett, Gael Garcia Bernal, Adriana Barraza, Rinko Kikuchi, Said Tarchani, Elle Fanning i drugi; proizvodnja: Paramount Pictures, Zeta Film i Central Films production, 2006.

Piše: JOSIP SANKO RABAR

ddOvaj film je već treća suradnja američkog tandema meksičkog podrijetla, scenarista Arriage i redatelja Inarritua. Poput dva ranija njihova filma, koji s ovim već čine triptih, “Pasja ljubav” (2000.) i “21 gram” (2003.), i “Babel” čini kontrapunkt nekoliko priča i karaktera, koji su sadržajno povezani, ali koji se ovaj put događaju širom svijeta, odnosno “globalnog sela”, gdje događaj na jednom kraju svijeta uzrokuje nesreću na drugom.
ddddSve ih povezuje priča o američkoj obitelji iz San Diega. Dok su roditelji na putu po Maroku doživjeli nesreću, istodobno su stradala njihova djeca na američko-meksičkoj granici. Dva marokanska dječaka igrala su se puškom i pucala u turistički autobus pogodivši Susan (Cate Blanchett), suprugu Richarda (Brad Pitt), koji ju je na očajničke načine pokušavao spasiti. Meksička dadilja Amelia (Adriana Barraza), koja je zbog nedolaska roditelja izgubila slobodan dan, povela je njihovu djecu na svadbu svoga sina u mali meksički pogranični grad, da bi na povratku autom njezin pijani rođak pobjegao carinicima i ostavio je s djecom u pustinji. Zanimljivo je da film završava sretno po stradalničku američku obitelj, a tragičan je samo prema tobožnjim “zločincima”. U puškaranju s policijom strada upravo onaj nevini marokanski dječak koji nije pucao, a dadilja, makar nedužna, biva zauvijek prognana iz SAD. Uz tri obiteljske priče: o marokanskoj obitelji, o američkoj i o meksičkoj, dodana je i četvrta priča, o obitelji Japanca koji je, dok je lovio u Maroku, spomenutu pušku poklonio Marokancu. Njegova gluhonijema kći Chieko (Rinko Kikuchi) snažno pati od izolacije i osamljenosti, i sklona je samoubojstvu (majka joj se ubila). Seksualno se nudi svakome, ne bi li se tako spasila bolne osamljenosti.
ddddPriča se naizmjenično odvija u Maroku, u San Diegu i Meksiku, i u Tokiju. U četiri države na tri kontinenta. Svojom strukturom naizmjenične montaže nekoliko priča podsjeća na “Netrpeljivost” (1916.) D. W. Griffitha, a svojim duhom na (prilično kršćanski) film “Fatalnu nesreću” (“Crash”, 2005.) Paula Haggisa, o kojem sam već pisao.
ddddTo je film i o kulturnim razlikama i kulturnim nesporazumima. Film istražuje i način na koji su kulturne pretpostavke i predrasude sklone zamračiti stvarnost čak kada je ona sasvim trivijalna, i način na koji nas naše razlike u opažanju udaljavaju od nalaženja ljudskih veza jednih prema drugima. Čim strada američka žena, odmah SAD i njihova “svjetska javnost” pokreću hajku na teroriste, premda od terorista tu nema niti “t”.
ddddPremda svijetu ne nedostaje zlih ljudi, većina zla u svijetu događa se zbog nesporazuma. Ukoliko se uspijemo uživjeti u druge ljude, svijet nam neće izgledati toliko loš. Vidjet ćemo ljude tamo gdje gledamo samo potencijalnu opasnost. Gledati Božjim pogledom znači vidjeti druge ljude iznutra, a tada su i previše slični nama.
ddddMeksikanci podrijetlom, Inarritu i Arriaga, osjetljivi su na predrasude Amerikanaca prema Meksikancima i drugim narodima i kulturama, jer su ih i sami osjetili na svojoj koži. Stvorili su film o svjetskoj boli i tragici koja pogađa nevine, najviše one prema kojima gajimo predrasude.
ddddPremda tobože mediji i internet danas povezuju ljude više nego ikada, to smo više i bolnije svjesni međusobnih kulturnih, društvenih, tjelesnih i duševnih razlika i međusobnih predrasuda. U temelju svih nesporazuma leži nesposobnost za ljubav, osjećaj nedostatka ljubavi i nesposobnost njezina izražavanja, otuđen odnos čovjeka prema čovjeku.
ddddTandem Arriaga i Inarritu ne govori nam priču o Marokancima, Amerikancima, Meksikancima i Japancima, već priču o ljudima koji žive posvuda; ljudima međusobno sličnima u nesavršenosti, ali ipak u osnovi dobrima. Dobroduhost ovoga filma za svaku je preporuku.