aaaSVI SMO BILI zapanjeni i potreseni kada je moj brat obznanio kako želi postati svećenik. I to ne “običan” svećenik, već onaj cistercitski. To je značilo kako se – nakon što jednom napusti dom – nikada više neće vratiti.

aaaRazumije se kako je i moja majka bila posve zatečena. Ponosila se time što joj sin želi postati svećenik, ali je li baš morao k tomu biti i monah? Nije znala što činiti, ali je na sreću znala kome se obratiti. Bio je to Gus, prijatelj moga brata iz djetinjstva. I sam je napustio dom kako bi postao svećenik i monah te je u to vrijeme već bio postao opatom Belmonta.

aaaMarijina žrtva

aaaRekao joj je kako majka istinski ispunjava i ostvaruje svoje majčinstvo samo onda kada je njezina ljubav toliko velika te djetetu dopušta odabrati i potom slijediti svoj odabrani životni poziv, ma u čemu se on sastojao. Rekao joj je kako je to žrtva što ju je morala učiniti Marija kada je Sinu kojega je rodila morala dopustiti neka ode svojim putem i odgovori na poziv kojim je bio pozvan.

aaaMoja se majka nakon razgovora s Gusom, odnosno – tada već opatom Williamsom – osjećala puno bolje. Ipak je on i sam bio svećenik i monah te ju je mogao utješiti i ohrabriti daleko bolje od ikoga.

aaaIako je moj brat primljen kao budući monah u opatiju Brda svetoga Bernarda, opat mu je rekao neka prvo dovrši započeti studij na sveučilištu Sorbonne u Parizu. Razumije se kako je bio oduševljen što su ga primili, jer se bojao kako će ga njegov tjelesni nedostatak spriječiti u ostvarenju željena svećeničkoga zvanja. Naime, jedna mu je noga bila kraća, kao posljedica preboljene dječje paralize.

aaaMarijino svećeništvo

aaaNažalost, moj je brat na putu do završnih ispita doživio strašnu nesreću. Djelomice i zbog željezna pomagala što ga je nosio na nozi, pao je niz stepenice, udario glavom i ostao na mjestu mrtav. Imao je samo dvadeset i dvije godine. Tada sam imao sedamnaest godina te su me pozvali s nastave kako bi mi priopćili tragediju koja se dogodila. Kada sam došao kući, moja majka nije bila niti približno neutješena.

aaaVeć je bila prihvatila žrtvu koja je od nje zatražena u trenutku kada je odlučio postati monah, a sada se od nje tražila jedna potpunija i konačnija žrtva, koju nikada u svome životu nije niti slutila.

aaaJoš se jednom za duhovnu pomoć obratila Gusu.

aaaGus joj je rekao kako ona sada mora preuzeti svećeništvo što ga njen sin nije uspio ostvariti. Rekao joj je kako je takvu ulogu imala i sama Marija te kako je najveća žrtva koju je ikada prinijela bila ona njezina Sina. Čitav se Marijin život odvijao oko nesebična predanja svega za njezina ljubljena Sina što ga je bila rodila. Sve je uvijek bilo za Njega, a onda se svega morala odreći, pa čak i Njega Samoga.

aaaBila je to najsavršenija i najpotpunija žrtva koja se može tražiti od ijedne majke, a ona ju je prinijela stojeći podno Križa. Moja majka nikada nije zaboravila Gusove riječi. Time nije bila ublažena sva njezina bol, ali je barem postala osmišljena i podnošljiva. Najviše joj je pomogla spoznaja što je morala prinijeti istu žrtvu kakvu je prinijela i Marija na Kalvariji.

aaaIsus: jedini svećenik

aaaSamo je jedan istinski svećenik, a to je Isus Krist koji je prinio najsavršeniju žrtvu što je itko može prinijeti: onu sebe samoga. Mi smo svećenici do one mjere do koje imamo dioništvo u njegovu svećeništvu. Čitava se svoga života On bezuvjetno prinosio Ocu i puku kojemu ga je Otac poslao služiti. Dioništvo u njegovu svećeništvu imamo onda kada se i sami prinosimo Ocu, kao i onoj istoj ljudskoj obitelji kojoj je i On sam došao služiti.

aaaTo je moja majka uvidjela i shvatila jasnije od ikoga kojega poznajem i to ne samo u načinu razmišljanja, već i u načinu djelovanja. Bila je to lekcija što ju je naučila u najbolnijem trenutku svojega života, kada je morala sudjelovati u Kristovoj žrtvi na isti način na koji je to učinila Marija.

aaaLekcije naučene u takvim trenucima nikada se ne zaboravljaju. Neizbrisivo se urezuju u pamćenje i određuju način na koji razmišljamo i djelujemo do kraja života, u pozitivnome ili pak negativnome smislu. U slučaju moje majke bilo je to pozitivno, baš kao i kod Marije.

aaaObije su doživjele kako im se kroz stravično trpljenje što su ga iskusile njihovo majčinstvo nekako oplemenilo i produbilo, kako bi obuhvatilo svu djecu koja su od njih očekivala majčinsku ljubav i uvijek je preko svake mjere i primala. Osobno sam to iskusio, što je još uvijek slučaj.

aaaRazumije se kako se – dok se tako prisjećam prošlosti – ističu posebno dramatični primjeri njezine sebedarne žrtve. Međutim, što više razmišljam, to više uviđam kako je čitav njen život bio trajna sebedarna žrtva za vlastitu obitelj, baš kao što je to bio i život Marijin. Svaki dan i svaki trenutak bili su darovani njenoj obitelji na tisuću različitih načina na koje je vršila svoju svećeničku službu, baš kao što je to i Marija činila za svoga ovozemaljskog života. Nije stoga bilo čudno što su sva trojica njezinih sinova htjeli postati svećenici, kada su takav primjer svećeničke službe čitavoga života imali pred očima.

aaaŽiva Misa

aaaKada je obitelj nedjeljom zajedno odlazila na misu, promatrala je majku posvema uronjenu u ono što su sami shvaćali odveć olako. Zbog svoje sebičnosti, nisu baš imali puno toga prinijeti, dok je ona prinosila nebrojene primjere sebedarja što ih je bila ostvarila kroz prethodni tjedan. To je značilo kako je primala do mjere svoga davanja, jer primamo upravo dajući, a ona je svakim tjednom primala sve veće izobilje. Tako je primala pomoć i snagu koji su joj bili potrebni kako bi proživjela idući tjedan, kako bi se nastavila žrtvovati za obitelj, koja je i nju samu uzimala odveć olako. Bez ikakve formalne teološke naobrazbe, sama je otkrila kako misa nije samo žrtva, mjesto gdje se s Kristom, po Kristu i u Kristu prinosimo Ocu, već i nešto više od toga. To je ujedno i sveto žrtveno jelo gdje od Onoga po kojemu smo i sami prinijeli svoje žrtve primamo ljubav što je On beskonačno izlijeva na sve one i u sve one koji joj se žele otvoriti.

aaaMajčinstvo je za nju, kao i za tolike druge nesebične i sebedarne majke, način uzimanja dioništva u središnjemu otajstvu naše vjere. Ako ju je njezino svakodnevno umiranje sjedinilo s Kristovim umiranjem, on ju je ujedno i osposobio za primanje one ljubavi koja ga je uskrisila od mrtvih. Tako je primala snagu kojom je primljeno dijelila sa svojom obitelji, za koju je bila sve žrtvovala. Sin kojega nikada nije prestala oplakivati možda nije ostvario svoje svećeništvo, ali je ona itekako preuzela njegovo mjesto. Svećeništvo što ga je ona vršila poslužilo je kao nadahnuće ne samo njezinoj obitelji, već i drugim obiteljima, koje i dalje, baš poput mene, bivaju potaknute njezinim svijetlim primjerom koji nikada neće potamnjeti.

aaa(Kao dodatak i teološko tumačenje ovome članku pročitajte iz Katekizma Katoličke Crkve brojeve 1546 i 1547)